Poseban je osjećaj kada pronađeš svoje fotografije stare svega malo više od godinu dana i spoznaš koliko si se promijenio od tada, i to vlastitim trudom i radom na sebi.

Iako na tim fotografijama izgledam sretno, sjećam se da sam u tom razdoblju bila duboko nezadovoljna sobom. Bila sam u odnosima koji me nisu ispunjavali, živjela u podstanarskom stanu punom vlage misleći da ne mogu naći ništa bolje, imala više od deset kilograma viška i pritom se tražila u pisanju jer još nisam imala blog.

Svoje sam nezadovoljstvo hranila prejedanjem i izlascima skoro svakog vikenda. Počela sam bila i pušiti, iako sam govorila da nikada neću. Međutim, najžalosnija je činjenica da sam bila potpuno nesvjesna svojega stanja i čak mislila da napredujem, iako sam psihički nazadovala.

Vrhunac je bio odlazak na sezonu koju sam već toliko puta spomenula na blogu, ali s razlogom – ona je ta koja me zapravo osvijestila, pomogla mi da prebolim neke stvari, prihvatim situaciju i krenem u realizaciju svega onoga o čemu sam godinama samo sanjala.

Krenula sam, prije svega, s otvaranjem bloga jer sam znala da je pisanje nešto u čemu sam najjača, ali i nešto što me osnažuje.

U roku od 24 sata prelistala sam burzu, našla drugi stan, preselila sve svoje stvari i počela živjeti u njemu kao da sam već mjesecima tamo.

S odlukom da izađem iz odnosa koji me ne usrećuju, u moj su život počeli ulaziti posve novi ljudi. Vjerovala sam da ću do kraja godine upoznati i dečka, što se i dogodilo – upravo na dočeku Nove godine u Duhosu.

Prišla sam Ivanu koji je stajao ispred crkve i sasvim ga spontano pitala gdje se održava zabava. Gubili smo se po crkvi dok nismo pronašli dvoranu, što mi je bilo baš simpatično – već sam u tim trenutcima shvatila da želim ostvariti dublju povezanost s njim.

Te sam večeri upoznala još nekoliko ljudi s kojima se dopisujem. Jedva čekamo da ukinu karantenu da se možemo i uživo družiti. Iako je prošlo skoro četiri mjeseca od nje, još mi se uvijek čini pomalo nestvarnim da ti jedna večer može toliko obilježiti život.

2020. godina za mene je vidljivo počela idealno, ali situacija se za cijeli svijet promijenila već u prvim mjesecima – pojavio se koronavirus koji je privremeno zaustavio uobičajen tijek života. Međutim, nisam dozvolila da mi to bude izgovor za prestanak rada na sebi. Dok se drugi boje da će se sada udebljati jer su stalno doma, ja sam odlučila to spriječiti – smršavila sam 14 kilograma u dva mjeseca.

Nisam slušala druge kada su mi govorili da sam prebrzo i previše smršavila, a kada sam imala višak kila komentirali su moju debljinu.

Nisam slušala druge ni kada su mi govorili da ne odustanem od nekih stvari samo zato što su se njima sviđale, a nisu se pitali kako je bilo meni.

Nisam slušala druge ni kada su me nagovarali da ne idem sama na doček Nove godine, nego da odem s njima u klub, vrlo se vjerojatno napijem i iduća tri dana ne znam za sebe.

A onda sam prije par dana naišla na ove fotografije koje su mi potvrdile da se sve to zapravo itekako isplatilo.

Iako se to na prvu možda ne može zaključiti, slike su nastale u razdoblju kada sam bila ovisna o hrani, izlascima i drugim ljudima. Bivši dečko, a sadašnji kolega s faksa fotografirao me baš u sklopu jednog kolegija i sjećam se kako je cijeli taj proces izgledao nekako tmurno i usiljeno. Ni sama ne mogu vjerovati koliko sam sretno izgledala, a iz današnje perspektive znam da me svaki osmijeh zapravo bolio.

Bez obzira na to što se ne ponosim njima, odlučila sam objaviti ove fotografije kako bih ti ukazala da ne vjeruješ svemu što vidiš na društvenim mrežama. Prijateljica mi zna reći da joj bude žao kada vidi slike drugih ljudi koji su sretni, uživaju, druže se i bave s toliko toga, a ona smatra da ništa ne postiže.

To uopće ne mora biti tako, a najčešće i nije.

Ja sam bila netko tko se na svakoj slici smijao od uha do uha, a zapravo sam bila potresena. Ne znaš sa čime se sve ljudi bore, ali to ne otkrivaju jer ne žele opterećivati druge svojim problemima ili jednostavno odluče da će sami prebroditi sve poteškoće. Uostalom, svi dobro znamo da na Instagram i Facebook svatko stavlja ono što želi da drugi vide, a ne ono realno što se događa u njegovom životu.

Ipak, danas su moji osmijesi na fotografijama iskreni, a one prijašnje potvrdile su mi istinitost rečenice: Danas je mogla proći godina otkako si donio/la odluku koja ti je promijenila život.

Kroz proteklih godinu dana donijela sam mnoštvo odluka koje su me dovele do onoga gdje sam danas – sretne veze i prijateljstava, novog stana, bloga, gubitka brojnih ovisnosti koje nisam ni primjećivala i onoga što je zapravo najvažnije – unutarnje sreće i zadovoljstva.

Sve sam ovo navela zato što želim biti primjer koji dokazuje da je uistinu moguće uspjeti ostvariti sve ciljeve koje si zacrtaš. Teško mi je kada čujem nekoga tko kaže da ne može nešto postići, nema uvjete za to ili mu se jednostavno ne da.

Prvo uvijek kreni malim koracima. To uvijek možeš, a ostalo su samo izgovori. Donesi neku naizgled sitnu odluku, promijeni neku naizgled bezazlenu naviku i rezultati će vrlo brzo doći – toliko brzo da ćeš samo poželjeti još više napredovati.

Čak i ako ne dođu onda kada si očekivao, ne gubi nadu jer ključ je upravo u strpljivosti, odnosno u još samo jednom koraku prema uspjehu koji ćeš učiniti. Ja sam morala proći trnovit put, upoznati mnogo ljudi prije nego što sam pronašla one koji mi odgovaraju i suočiti se s brojnim teškim situacijama, ali ne sumnjam da će ih biti još – život je tek ispred mene.

Naravno, i dalje radim na sebi jer to je nešto što usvajaš cijeli život i što te u svakom pogledu jača. Svakodnevno donosim nove odluke i izbore za koje vjerujem da me vode pravim putem. Ponekad i dalje odustanem od stvari koje me ne vesele, makar mi svi govorili da činim pogrešku. Primjerice, nedavno sam odlučila dati otkaz na poslu, iako je bila riječ o novinarstvu koje jako volim.

Ponekad je potrebno i odustati, ako će te to dovesti do krajnjeg cilja kojemu težiš. Čula sam da te do potpuno drugačijeg života, u konačnici, dijeli svega jedna odluka – da nešto promijeniš.