Za opis ovogodišnjega ljetovanja na Pašmanu, na kojemu sam već bila prije dvije godine, mislila sam da neću uspjeti pronaći dovoljno riječi. Međutim, sada kada su se dojmovi donekle slegli, shvatila sam da je nužno da na blogu prepričam svoje iskustvo koje je ujedno i svjedočanstvo vidljive Božje prisutnosti u mojemu životu, ali i u životima svih nas.

Inače, duhovni kamp za mlade na Pašmanu već četvrtu godinu zaredom organizira udruga SKAC Osijek. U pitanju je drugačiji način ljetovanja u više termina u trajanju od tjedan dana koji se provodi u Franjevačkom samostanu svetog Dujma u Kraju, predstavljajući idealan spoj zabave, rekreacije te druženja s Bogom i ljudima.

O njegovoj kvaliteti i posjećenosti dovoljno govori činjenica kako je kroz njega prošlo već više od 200 sudionika iz cijele Hrvatske, a taj se broj stalno povećava. Primjerice, ja sam jedva i uspjela dobiti termin – trebala sam biti na prvom, ali drago mi je što sam završila na trećem – od 18. do 24. kolovoza.

Ljeto 2022., malo je reći da si bilo najbolje dosad…

Prije odlaska na Pašman, suočavala sam se s različitim kušnjama zbog kojih sam u nekoliko navrata pomislila kako bih trebala odustati od njega. Ti su se izazovi ponajprije očitovali u bliskim ljudima koji me nisu razumjeli, misleći kako Boga možeš pronaći svugdje i kako ti za to i ne treba nužno nekakva duhovna obnova (što je istina, ali mi se nije dalo pravdati i objašnjavati razloge svoje odluke da Ga susretnem upravo na Pašmanu).

Uplatila sam, stoga, novce i počela se pripremati za put. Budući da smo si prijevoz morali organizirati sami, tjedan dana ranije dogovorila sam se sa sudionicom Kristinom kako ću putovati s njom automobilom iz Osijeka. Ipak, sumnje su me i dalje stalno pratile, i to čak i kroz nekakve iracionalne strahove te noćne more.

No, dvije večeri prije putovanja usnula sam predivan san u kojemu sam šetala po samostanu, razgovarala i sprijateljila se s jednom djevojkom. Kada sam se probudila, osjećala sam takvu radost i smirenost koje su me ohrabrile i potvrdile ispravnost mojega postupka. Kako smo imali grupu na WhatsAppu sa svim sudionicima, tako sam otišla u nju istražiti tko bi to potencijalno mogao biti. Uistinu, jedna je sudionica, Josipa, jako nalikovala djevojci iz mojega sna, a da bi stvar bila bolja – tek sam tada otkrila da je i ona trebala putovati s nama.

Unatoč tome, i dalje sam vjerovala u to kako je riječ o pukoj slučajnosti i kako se vjerojatno neću toliko zbližiti s njom u realnosti, već da me najvjerojatnije peru uzbuđenje i adrenalin pa sam zato to sanjala.

Po dolasku u samostan, Josipa je bila jedna od prvih osoba s kojima sam se sasvim spontano upoznala, no nisam joj odmah rekla za taj san, smatrajući kako bi to ispalo čudno. Posvetila sam se, stoga, druženju s drugim ljudima i prepustila tome da me Bog kroz tih tjedan dana oblikuje po svojoj volji.

Obožavam Boga, a bližnjega volim

U početku sam se, kao vjerojatno i većina sudionika, osjećala pomalo neobično, iako mi je mjesto bilo poznato. Osim toga, stalno sam imala potrebu uspoređivati ovogodišnje doživljaje na Pašmanu s onima iz 2022. godine. Međutim, malo je reći kako su bili predivni te kako se sve posložilo točno onako kako je trebalo.

Tako sam ovoga ljeta, još i snažnije nego na prethodnom terminu, osjetila toliku zahvalnost i Božju ljubav prema sebi, ali i zajedništvo i povezanost s ljudima koje do tada uopće nisam poznavala. Svakodnevne svete mise, moćna klanjanja, dijeljenje dojmova u magis grupi, duhovni razgovor sa svećenikom u kojemu sam primila bolesničko pomazanje, naporno, ali plodonosno penjanje uzbrdo do Benediktinskog samostana na Ćokovcu, zajednički obroci te radosna poslijepodneva provedena na plaži i u igranju odbojke u moru samo su djelići trenutaka koje sam tamo proživjela.

Sobu sam pak dijelila s predivnim cimericama Vanesom i Dorom s kojima sam se povezala kako zbog sličnih osobnosti, tako i zbog zajedničkih navika, ukusa i interesa. U kampu je bila prisutna i Daniela, djevojka koja je bila moj tajni anđeo prije dvije godine, pa sam i to smatrala svojevrsnim čudom, posebice stoga što sam prvotno trebala biti na prvom terminu.

Inače, tajni je anđeo osoba koja nasumično izvuče tvoje ime i prezime i potom, iako te uglavnom upozna tek na kampu, kroz cijeli tjedan moli za tebe, ostavlja ti anonimne poruke te malim znakovima pažnje pokazuje kako je tu za tebe, iako ne znaš o kome je riječ sve do završne proslave večer prije polaska kući.

Ja sam bila tajni anđeo divnoj Ivi koja nam je, uz Saru, sve vrijeme kuhala izuzetno fina jela. Budući da je većinu vremena provodila u kuhinji, katkad mi je bilo izazovno prići joj jer bih vjerojatno ispala dosta očita, pa sam odlučila iskoristiti svoj spisateljski talent za sastavljanje kratkih pjesmica posvećenih njoj.

S druge strane, pretpostavljala sam da bi moj tajni anđeo mogla biti upravo Josipa jer smo u nekoliko navrata razgovarale isto onako kako je to bilo u mojemu snu. Uz to, jednom je prilikom, vidjevši kako sam se u prva dva dana kupala sama u plićaku, izdvojila gotovo sat vremena kako bi me naučila plivati (nije uspjela, ali bitna je bila namjera 🙂 ). Tada mi je rekla i kako se bavi crtanjem, a cijeli sam tjedan dobivala poruke koje su, osim citatima, bile ispunjene prelijepim ilustracijama.

Ipak, stalno sam se pitala kolika bi vjerojatnost to morala biti da, među više od 40 sudionika programa, moj tajni anđeo na kraju bude ona. Kada je došlo vrijeme za tu proslavu, čak je i sjela kraj mene, no i dalje nisam tome pridavala neku pozornost, sumnjajući i na još nekolicinu osoba.

Pjesmom Moj lipi anđele Olivera Dragojevića napokon je započelo otkrivanje tajnih anđela. Svatko od nas trebao je stati pred sve sudionike te ukratko opisati svoje doživljaje s Pašmana, a potom zatvoriti oči i držati ih takvima sve dok ta osoba ne dođe do nas i ne načini nam znak križa na čelu. Budući da sam bila među prvima na redu, brzo sam saznala kako je, iz nekih i samo Gospodinu znanih razloga, moj tajni anđeo na kraju uistinu i bila Josipa!

Ta mi je situacija bila dokaz Božjeg djelovanja kroz sve nas i toga kako nam je, unatoč brojnim napastima, već unaprijed pripremao srca za sve one stvari koje smo kasnije doživjeli na Pašmanu. Gospodinova se prisutnost tako iznova očitovala u mojemu životu, makar i kroz tu svojevrsnu igru s tajnim anđelima.

Na putu prema kući, Luka, dečko koji je putovao s nama, rekao je kako nam se Gospodin na Pašmanu objavio, dao nam alate te nas potom vratio u svijet da ih koristimo i dijelimo dalje drugima. Držim kako je to odličan zaključak cijelog tog ljetovanja – sada živimo i djelujemo osnaženi i mudriji nego prije, shvaćajući kako nam Bog u apsolutno svakom trenutku čuva leđa, čak i onda kada toga nismo na prvu svjesni.

Hvala i slava našemu Gospodinu!

 

FOTO: Gloria Kovačević/Privatna arhiva