Navikla sam na to da do uspjeha uglavnom dolazim težim putem. Još odmalena to znam, kao i što znam da će se loše situacije u mom životu kad-tad pretvoriti u dobre.

Trebala sam imati naizgled obično, radno ljeto – rad na portalu, sezonski rad u proizvodnji i pisanje diplomskog rada. Takav je bio plan. Međutim, naučila sam odavno da život najčešće ne ide po planu.

Već sredinom srpnja počela sam trpjeti nesnosne bolove u tijelu i upale mišića koje nisu prolazile. Radila sam pod tabletama, hodala po doktorima i nekoliko puta umalo završila na hitnoj. Budući da sam bila primorana radi toga odmarati više od predviđenog, nisam uspjela odraditi sezonu na onaj način na koji sam to zacrtala.

Sredinom rujna vidjela sam pak prilog o djevojci Marineli iz Osijeka koja je sa svega 28 godina dobila moždani udar i o kojoj brine 71-godišnja baka jer sustav nije imao mjesta za nju. Iako bi novinari trebali biti nepristrani, dobila sam potrebu povezati se s njezinom obitelji na jednoj dubljoj razini i izvještavati o njoj na način na koji bih izvještavala kao da je riječ o mojoj vlastitoj sestri. Ako se ona bori, onda mogu i ja. Sve.

28-godišnja Osječanka bez odgovarajuće je liječničke skrbi nakon moždanog udara, o njoj brine njezina baka borac

Nekoliko dana nakon toga, moja stanodavka pala je, ostala nepokretna i završila u domu za starije i nemoćne. Do tada je o njoj skrbio sin koji je također bolestan i čeka da se oslobodi mjesto u domu, što znači da je pitanje dana kada ću morati odseliti iz stana u kojemu sam gotovo tri godine jer ga prodaju. To može biti sutra, može biti za mjesec, a može biti i za godinu dana.

Nakon toga, u noći sa subote, 23. rujna na nedjelju jedna je osoba doživjela lakšu prometnu nesreću, neposredno nakon susreta sa mnom.

I mislila sam da ću se barem taj posljednji tjedan rujna moći u miru pripremati za obranu diplomskog rada, no s utorka na srijedu, taman kada sam završavala prezentaciju, laptop mi se odjednom samo ugasio. Ironično – nakon sedam godina aktivnog korištenja, bez nekih većih problema (osim što sam samoj sebi stalno govorila da kupujem novi laptop odmah nakon diplomiranja), računalo mi se pokvarilo dva dana prije obrane (obrana je bila u petak).

Da stvar bude gora, na laptopu sam čuvala spomenutu prezentaciju na kojoj sam danima radila i tekst izlaganja koje, eto, baš taj put nisam spremila i na još neka druga mjesta kao što su mail, USB ili Google disk, iako to inače uvijek učinim.

Srećom, dobro se dobrim vratilo pa su mi dobri ljudi, i to baš oni povezani s Marinelom uspjeli spasiti sve podatke s hard diska već iduće jutro. Posudila sam bila od njih i drugi laptop kako bih se mogla nastaviti pripremati.

U noći s četvrtka na petak nikako nisam mogla zaspati, što mi se možda dogodi jedanput u par godina. Moji kolege znaju da sam se oduvijek pretjerano i, prije svega, nepotrebno brinula zbog faksa, no ovdje nije bio u pitanju samo faks – vrtjela sam slike u glavi o svemu kroz što sam prošla, prvo tijekom ljeta i odrađivanja sezonskog posla, a potom kroz cijelu polovicu rujna.

Međutim, ujutro sam ustala kao da ništa nije bilo, spremila se, došla na obranu nakon 24 sata bez sna, stala pred sve te ljude i – rasturila.

Unatoč svemu što se događa sa strane, shvatila sam da je to jedini način da uspiješ. Borba.

Ja sam borac. Možda ne kao Marinela, ali jesam.

Trenutno me još samo jedan papir odvaja od zaposlenja kojemu se iznimno veselim. Iskreno, imam osjećaj da mi život sada stagnira, dok svi ostali kraj mene rade.

Međutim, ako sam prošla kroz sve ovo, znam da sve ostalo što slijedi može biti samo dobro i onako kako treba. Znam da ću vrlo brzo dobiti priliku da radim ono što volim jer – uvijek se sve dobro završi.

Bolove više nemam ili su, ako se više krećem, minimalni, ali prolaze. Sezonu sam izgurala do kraja i stekla još jedno radno iskustvo kojega ću se najvjerojatnije sjećati cijeli život jer je bilo turbulentno, zanimljivo i hladne temperature. 😀

Marinela je dobila potrebnu pomoć i trenutno se besplatno liječi u najvećem regionalnom centru rehabilitacije robotikom u Zagrebu. Uz ekipu s Provjerenog, pokrenuli smo lavinu lijepih riječi, komentara i podrške upućene toj djevojci. U Osijeku se organiziraju humanitarne akcije, partyji i kvizovi za pomoć Marineli i njezinoj baki, a na razini Hrvatske prikupljeno je više od 60 tisuća eura za njezino liječenje.

Oboljeloj Marineli napokon pružena pomoć: Nakon boravka u domu, sutra putuje s bakom u Zagreb na liječenje

Pomoć je dobila i moja stanodavka u domu, pa sin više ne mora skrbiti o njoj 24 sata dnevno. A kada za to bude došlo vrijeme, pronaći ću drugi stan.

Osoba koja je imala prometnu nesreću sada je dobro. Prošla je, Bogu hvala, s lakšim ozljedama koje nisu bile opasne po život i trenutno odmara.

Ja sam diplomirala, naspavala se i imam novi laptop na kojemu sada pišem ovaj tekst.

Uz sve to, u međuvremenu rodio mi se prvi nećak, Karlo.

Sve je dobro i bit će.

I to je još jedna moja priča o uspjehu. A svatko od vas ima svoju, samo ju trebate prepoznati.