Svoju kolumnu o iskustvu treće godine sezonskog posla na portalu Studentski.hr započela sam sljedećom rečenicom: „Zahvaljujući svemu što sam proživjela ove godine radeći sezonski posao, shvatila sam da, koliko god mislila da jesam, ipak nisam dovoljno cijenila sebe.”

Ovdje ću detaljnije ispričati o kakvom je poslu zapravo bila riječ i kroz kakve sam uvjete prolazila ne samo ja, nego i ostali radnici.

Kao studentica, iza sebe imam već tri odrađene sezone na moru i slobodno mogu reći da su me one izgradile kao osobu i stvorile mi nova prijateljstva. Uz to, sezonski me rad fizički i psihički ojačao i naučio mnogim stvarima kao što su, primjerice, radne navike i činjenica da zaista postoje različiti ljudi.

Međutim, postoji i ona tamnija strana sezone u koju nisam htjela vjerovati kada su mi drugi govorili za nju. Već tijekom pripreme za odlazak na prvi sezonski posao većina mi je ljudi govorila da mi to nije potrebno, da ću biti prevarena i da su takvi poslovi prenaporni. Naravno, bila sam spremna na sve, ali i otvorena za nova iskustva te sam, unatoč svemu, otišla.

Iako sam prošle godine na sezonu išla sama, ove sam odlučila otići s Mateom, smatrajući da će mi biti lakše ako budem išla s nekim tko mi je drag. Budući da sam riješila sve ispite na prvom roku, bila sam u mogućnosti početi raditi već na početku srpnja i odmah isplanirati da ostanem do sredine rujna, znajući da će se Matea vratiti ranije.

Prijavile smo se za posao sobarice u jednom kampu u Biogradu na Moru, ali ono što smo radile bilo je daleko više od toga. Svako jutro ustajale bismo u 5 sati i pješačile pola sata do kampa, neovisno o vremenskim uvjetima, ali imale smo sreće jer su većinom bili dobri. Radno je vrijeme počinjalo u 6 sati kada bismo najčešće mele ceste ili čistile sanitarne čvorove, a kasnije bi nas šefica prebacila u mobilne kućice za goste u kojima smo čistile toalete i mijenjale posteljinu.

Kamp u kojemu smo radile iznimno je velik i priznat kamp u Biogradu, a smještene smo bile u apartmanu koji nam je plaćala firma i u kojemu smo zaista imale sve što nam je bilo potrebno.

Posao kao posao u početku nije bio toliko naporan, osim što se s vremenom počelo sve više toga tovariti na naša leđa zbog nedostatka radnika. Slobodnog dana nismo imale, premda bismo ga u rijetkim slučajevima dobile ako bismo zamolile da nam ga daju. Za minimalnu studentsku satnicu od 23,50 kuna radile smo osam, a nekad i devet sati što, s obzirom na to da nismo bile slobodne, nije ni stalo u jedan studentski ugovor pa su nas isplatili naknadno.

Uvjeti su rada bili loši i neprihvatljivi ne samo za studenta, nego za bilo kojeg čovjeka. Znalo se dogoditi da nam šefica zada da metemo ceste po najvećim vrućinama ili da same čistimo tri do četiri sanitarna čvora koja su bila dosta udaljena jedan od drugog i kojima je dnevno prolazilo i do nekoliko stotina ljudi. Naravno, trebalo nam je dugo vremena da se uopće i snađemo po kampu s obzirom na njegovu veličinu, a kroz sve to prolazile smo potpuno same.

Nakon radnog vremena pješice bismo se vraćale do apartmana, a u rijetkim bi nas slučajevima netko bio voljan povesti. Većinom su radnici prolazili autom pokraj nas kao da nas i ne vide, iako im je bilo usput da nas povezu barem dio puta. Kada bismo se vratile u apartman, malo bismo odspavale, a potom ponovno pješice išle do kampa na večeru i natrag.

Bilo je i poslijepodnevnih smjena u kojima smo mogle nakratko odmoriti, ali ubrzo se zaključilo da samo ljenčarimo, da ništa ne radimo i da smo se došle zezati pa ni to više nismo mogle.

Iako je Matea govorila da joj je sve to previše (bila je apsolutno u pravu), ja sam se tješila činjenicom da sam mlada i da, prema tome, moram ovo izdržati kako god znam i umijem. Uostalom, morala sam negdje raditi kako bih si mogla nastaviti otplaćivati podstanarski stan, a ostatak novca staviti na štednju ili u nešto uložiti. Ohrabrivala sam samu sebe da će biti bolje kada se još malo uhodamo, ali onda sam shvatila da radnice koje tamo rade godinama proživljavaju iste stvari koje smo proživljavale mi, ako ne i gore.

Smatrala sam da u tom trenutku ne mogu naći nešto bolje. Budući da sam već došla tamo i prešla relativno velik i dugotrajan put, htjela sam posao odraditi do kraja. Bila sam se pomirila s time da radim za prosječnu, a po meni premalu studentsku plaću, i to posao kojim, s potpunim pravom, nisam bila najzadovoljnija.

Negdje na početku osmog mjeseca počela sam osjećati umor i iscrpljenost, uz bolove u desnom stopalu koji su se postupno pojačavali. Ne sjećam se točnog trenutka u kojemu me počelo boljeti, ali sjećam se brojnih prijeđenih koraka, neravnog kamenja po kojemu sam gazila, hodanja po kampu s kantom punom sredstava za čišćenje, guranja kolica s prljavom posteljinom, nošenja teških vreća u vešeraj, saginjanja i pranja kamenca iz wc školjke koji se godinama nakupljao i krvavih žuljeva na nožnim prstima.

Nakon nekoliko dana stopalo mi je oteklo i počelo se crveniti, a po kampu sam hodala šepajući. Pokazala sam to svojoj šefici i sanitarnoj inspektorici, na što mi je inspektorica rekla da nije riječ o ničemu strašnom, da ne trebam ići liječniku i da samo stavljam leda i zavoje na to pa će proći. U tom trenutku nisam ni ja htjela otići na pregled jer sam pretpostavljala što će mi biti rečeno – daj otkaz i idi doma odmarati.

Sredinom kolovoza Matea je otišla, a osim toga, nekoliko je radnica već bilo na bolovanju. Slobodno mogu reći da sam radila ne samo za sebe, nego i za još dvije-tri žene, i to s bolovima koji nisu prestajali. Osim mene, mnoge su starije žene radile s ozbiljnim životnim i zdravstvenim poteškoćama, potpuno zanemarujući sebe i svoje osjećaje.

Jedna žena sa svoje 64 godine radila je kako bi novce mogla slati djeci. Jedna je, također starija kolegica, sa mnom u smjeni četiri puta povratila, i unatoč tomu što sam je nagovarala da ode kući, nije htjela. Znala je da mora raditi kako bi mogla prehraniti svoju obitelj.

Njihove životne priče i priče ostalih radnica potaknule su me na to da u četvrtak, 22. kolovoza napokon odlučim otići liječniku. Čistila sam sama jedan sanitarni čvor i samo sam u jednom trenutku pogledala svoje stopalo koje je tada već bilo modro i ozbiljno otečeno, u tolikoj mjeri da sam se jedva mogla obuti.

Pomislila sam: što ja to sebi radim? Ako druge žene rade u ovakvim uvjetima i pate, zašto bih morala i ja?

Tog sam dana nakon radnog vremena, zamolila šeficu da me odveze na hitnu. S hitne su me poslali na ortopediju, gdje su mi slikali stopalo i ustanovili mi prijelom druge metatarzalne kosti. Stavili su mi longetu, a nakon sedam dana cirkularni gips koji sam nosila još četiri tjedna. Liječnik mi je tada rekao da takvu vrstu tzv. prijeloma zamora dobiju isključivo marinci koji marširaju u nenormalnim uvjetima i količinama.

Imala sam sreću da su mi roditelji bili na odmoru u Bibinjama pa su mogli doći po mene. S njima sam ostala još desetak dana tamo i s njima se vratila u Osijek. Naravno, odmah sam sve javila šefici koja se nije prestala čuditi. Jer – kako mi se to moglo dogoditi, kako sam si uopće to mogla dozvoliti i pa zar je stvarno toliko ozbiljno.

Voditeljica računovodstva rekla je da će mi, s obzirom na situaciju, biti plaćen cijeli osmi mjesec. No, kolika je cijena čovjekovog zdravlja? Može li se ona uopće mjeriti novcem?

U svakoj priči postoji i sretnija strana, a odnosi se na činjenicu da sam se zbližila s gospođom Brankom kod koje smo bile smještene. Ona me odvezla na ortopediju, više od dva sata čekala sa mnom dežurnog liječnika i ušla sa mnom u ambulantu, umjesto da je sve to učinila šefica koja me na hitnoj bila samo ostavila i otišla. Također, dala mi je obećanje da će mi iduće godine, ako se odlučim ponovno raditi sezonu, naći nešto bolje i dostojno radnika jer posao koji sam radila i uvjete kroz koje sam proživljavala ne zaslužuje nitko.

Po uzoru na liječnikove riječi, roditelji i gospođa Branka, koja je i sama bolesna i s tom se bolešću nosi savršeno, prozvali su me marincem. U jednu ruku, uz sve sam ostale radnike kampa to i bila. Međutim, jesam li uistinu dovoljno cijenila sebe? Jesam li se znala izboriti za sebe onda kada je trebalo i možda zaista ne dopustiti da mi se dogodi ovo?

Iako smo marinci kada su u pitanju ovakvi poslovi i u stanju smo svašta pretrpjeti kako bismo si zaradili za kruh, često kiksamo u situacijama u kojima treba reći da je dosta. Možda bismo tu vojničku energiju trebali više uložiti u ljubav prema sebi, a manje u rad za ljude koji nas ne poštuju i koji bi nas mogli zamijeniti brzinom munje, ako bi to poželjeli.

Jedan je od najvećih problema današnjice što se svi mi kao cjelokupno društvo ponekad ne znamo izboriti za sebe i za svoja prava. Možda i znamo, ali bojimo se otkaza i gubitka posla na kojemu nam ionako nije dobro i tješimo se da će biti bolje, duboko u sebi znajući da neće.

Nije toliki problem što sam ja tako prošla. Na vrijeme sam shvatila koliko moj rad vrijedi i želim vas podsjetiti da vrijedi i vaš, ali to morate znati pokazati. Svaki izdvojen trenutak vašeg vremena, svaki vaš uložen trud, svaki atom vaše energije i svaki dobro odrađen posao treba biti adekvatno plaćen, nagrađen i cijenjen. Nemojte pristajati na manje od toga i dopuštati da vas se iskorištava.

Izrecite jasno i glasno da vam nije dobro, da vas boli, da vam je muka, da niste krivi što nema radnika i da ne želite raditi posao koji ne možete, makar pod cijenu toga da ostanete bez njega. Ono bez čega ostajete nikada i nije bilo za vas.