,,Iznad svega, ti si Bog!” uzviknula je ekipa s dočeka nove 2020. godine, radosno pjevajući pjesmu, pljeskajući i slaveći Gospodina. Nalazili su se u malenoj prostoriji iza crkve, ali dovoljnoj za zajedništvo.

On je ugledao nju. Sjedila je mirno, raširenih ruku i zatvorenih očiju. Pjevala je. Bila je u nevjerojatnoj Božjoj milosti. Gotovo je sjajila i gorjela od želje za Gospodinom.

Nosila je jednostavnu crnu haljinu na sebi, raspuštenu smeđu kosu na glavi i osmijeh na licu. Nije voljela nositi crno i on je to znao. Crna boja bila je samo vanjski odraz onoga što je nosila duboko u sebi. Iako vječno pozitivna, nosila je povrijeđenost. Izdaju. Prošlost. Klevete. Veze koje su joj godinama pokušavale razoriti samopouzdanje. Strahove.

Ponosno je vukla sav taj teret sa sobom, znajući da je Onaj koji je umro za sve ljude nosio mnogo veći.

On je to prepoznao. Prepoznao je njezinu borbu da ostane svoja i ostane na tom putu na kojemu se tek svježe našla. Bila je veoma mlada.

Prepoznao ju je, u moru jednakih djevojaka i osoba. Ona je bila nejednaka. Ona je bila posebna.

Počela je svećenička propovijed. Nije se više okretao prema njoj, ali osjećao je njezinu želju za ljubavlju. Željela je voljeti, baš poput njega. Nakon svih propalih veza rekla je Gospodinu:

,,Samo želim voljeti. Daj mi čisto srce puno ljubavi.‘‘

Imala je visoke kriterije pri odabiru partnera. Na list papira napisala je kakvoga dečka želi i razmislila što zauzvrat nudi. Ispisala je trideset novogodišnjih odluka, a glavna je bila: ,,Više se smij.‘‘ Nju je podcrtala debelim flomasterom.

On je to znao.

Kada ju je drugi puta pogledao, bila je nasmiješena. Nosila je još veći osmijeh nego prije nekoliko trenutaka. Primijetio je da sjedi sama u svom malenom kutku, gdje je izabrala sjesti čim je ušla. Nije nikoga povela sa sobom i nije nikoga poznavala. U moru ljudi bila je sama. Međutim, nekako je čudnovato bila uklopljena u društvo. Njezina osobitost bio je osmijeh.

Kad god bi svećenik rekao nešto smiješno, ona se od srca smijala. Nije to bio onaj osmijeh koji pokažeš samo da bi se uklopio u društvo jer se svi u tom trenutku smiju. To je bio osmijeh koji je proizašao iz dubine njezina srca.

A potom, u nekim bi trenutcima on potpuno iščeznuo s njezina lica. Misleći da je nitko ne vidi, znala bi podbočiti laktove na koljena i spustiti glavu. Djelovala je kao da plače.

I plakala je, ali u sebi.

On je bio taj koji je to primijetio i koji je vidio nju onakvu kakva jest.

Nije ju želio više samo gledati. Želio ju je dotaknuti. Želio ju je zagrliti i reći joj da će sve biti u redu, što god da se trenutno događa u njezinu životu.

Međutim, znao je da ona sve to zna. Samo je tražila nekoga tko bi ju na to podsjetio.

Znao je da je ona duboko u sebi vesela duša. Samo je tražila nekoga s kime bi mogla podijeliti to veselje.

,,Hej, ja sam Gabriel‘‘, obratio joj se i pružio ruku. Podigla je glavu i u trenu se nasmiješila.

 ,,Ana‘‘, pružila je i ona njemu ruku.

U sebi je osjetila nešto što nije osjetila nikada prije – čežnju i bol, u isto vrijeme. Uplašila se napuštanja. Mislila je da će Gabriel otići prije nego je uopće i došao. Ni njegov dodir nije bio uobičajen; bio je gotovo letimičan, ali pun ljubavi.

,,Je li slobodno mjesto kraj tebe?‘‘, upitao je.

,,Je, je‘‘, rekla je i počela premještati svoje stvari s jedne stolice na drugu. U međuvremenu joj je ispala torba na pod. On ju je nježno podigao i oboje su se nasmijali.

Sjeo je do nje. Osjetio je njezinu zbunjenost koja ga je gotovo gušila, ali nije se obazirao na nju.

Cijelo vrijeme nisu progovorili ni riječi. Oboje su slušali propovijed svećenika, sklopljenih ruku na molitvu. Kada je bio prinos darova, ona nije kleknula, iako je djelovala tako predivno i pobožno, gotovo do kraja usredotočeno na taj čin.

Znao je zašto. Boljelo ju je. Nije mogla.

Ubrzo se dijelila pričest. Otišla je da ju primi, a on je pošao za njom. Znao je da ima toliko toga nedorečenog u duši i da je ponekad samo zbunjena i izgubljena.

On je želio biti taj koji će ju zaštititi i dovesti bliže Bogu, iako nije ni on bio tako jak kao što se činilo. Bio je povrijeđen. Ponekad bi ga povrijedili nesređeni odnosi, ponekad odbijanje, a ponekad činjenica da ga ljudi jednostavno ne zamjećuju.

Međutim, u ovim je trenutcima htio biti jak za Anu. Tako je odlučio. To je bila njegova novogodišnja odluka. Jedna od onih za koje će se zaista potruditi da je ostvari.

Kada su se vratili na mjesta, tiho su se pomolili, svatko za sebe. U sebi su ćutali snagu koju im je dalo Kristovo tijelo.

,,Volio sam‘‘, rekao je nakon nekoliko trenutaka. ,,Jednom davno sam volio.‘‘

,,Da?‘‘ prošaptala je.

,,Sada bih htio da i ti ponovno voliš, bez obzira na sve.‘‘

Ana ga je pogledala. Bila je iznenađena. Nitko nikada nije s njom razgovarao na takav način.

,,Možda i hoću‘‘, smogla je snage da odgovori.

Nakon svete mise počelo je klanjanje. Otkucala je ponoć, a izvana su se začuli zvukovi bacanja petardi, vatrometa i prskalica.

Međutim, u toj maloj prostoriji događale su se nevjerojatne stvari. Ta mala zajednica u maloj, ali dovoljnoj prostoriji za zajedništvo bila je u svijetu, ali nije bila od svijeta.

,,Ti si moj novogodišnji dar‘‘, rekla je Ana.

,,Samo slijedi svoje srce i primit ćeš ih još mnogo‘‘, nježno je odgovorio Gabriel. Pogledali su se, a on je potom raširio svoja krila i vinuo se gore, u nebo.

Nestao je, a Ana se, bez obzira na to, osjećala tako sigurno. Znala je da ju čeka nešto veliko u predstojećoj 2020. godini.