Na današnji dan, prije šest mjeseci otvorila sam blog. Dočekala sam ih kod kuće, ali ta mi je situacija pružila priliku da još više pišem.

Kada sam odlučila pokrenuti blog, nisam shvaćala u što se upuštam. Nisam bila previše upućena u WordPress i izradu web stranica, nisam imala naziv bloga, a niti sam približno znala kojim ću se temama baviti.

Bila sam sigurna samo u jedno – želim pisati, pisati i pisati.

Jedan od razloga zbog kojih sam pokrenula blog bio je sezonski rad koji mi je zamalo uništio zdravlje. Osjećala sam da sam sposobna za mnogo veće i bolje stvari, ali da ih i zaslužujem. Tu sam spoznaju poželjela prenijeti drugim ljudima koji su proživjeli sličnu situaciju.

Mami sam bila natuknula da mi je želja otvoriti blog pa smo jedan smo dan samo uplatile domenu i hosting. Tada sam shvatila da je odluka definitivno pala i da više nema povratka. Osim mojih najbližih, nekoliko mi je dragih stručnih osoba pomoglo da se uhodam u rad na blogu. Sve mi se više sviđala činjenica da imam vlastitu web stranicu.

S vremenom sam shvatila da već imam mnogo napisanih radova iz prošlosti i u sklopu kolegija na faksu. Čekali su pravo vrijeme da ugledaju svjetlo dana.

Blog sam napokon otvorila 15. listopada, a dva dana nakon prenijela prvu objavu – intervju s talentiranim Filipom Čizmadijom koji je još uvijek najčitaniji tekst na stranici, iako to nismo ni naslućivali u trenutku njegova stvaranja.

Nastavile su se nizati ideje za nove radove, ali dolazili su i brojni značajni događaji. Tjedan dana nakon objave intervjua pozvana sam na gostovanje u studentskoj emisiji u kojoj sam imala priliku predstaviti svoj rad. Zahvaljujući osvrtu na projekt 72 sata bez kompromisa, ubrzo sam počela volontirati na Slavonskom radiju. To me ispunilo jer se, između ostaloga, vidim u vjerskom novinarstvu.

U sklopu bloga ostvarila sam suradnje s predivnim ljudima koje sam imala čast intervjuirati. Uz činjenicu da sam usavršila talent za pisanje, izašla sam iz zone komfora. Prestala sam se bojati novih iskustava i spoznala da se sve događa s razlogom – čak i kada bih se našla u situaciji koju bih smatrala neuspjehom, shvatila sam da ju mogu pretočiti u riječi i potaknuti ljude na pozitivno promišljanje.

Prije otvaranja bloga, mislila sam da će moje tekstove čitati svega nekoliko osoba. Ubrzo sam naučila kako objave prilagoditi široj publici, a pritom i dalje ostati dosljedan sebi. Dobila sam osjećaj samopouzdanja koji kroz svoj rad želim prenijeti ostalima.

U konačnici, blog je nešto što mi donosi radost, snagu i mir, posebice u ovoj neobičnoj situaciji u kojoj se nalazimo. Od njega još uvijek nemam materijalnu zaradu, ali imam ono što vrijedi mnogo više – osobno zadovoljstvo i užitak koji, nadam se, osjete svi ljudi koji čitaju moje tekstove.

Danas još uvijek ne mogu reći da je moj blog jedan od poznatijih u Hrvatskoj ili svijetu, ali svakako znam da sam nekim tekstovima došla do srca ljudi do kojih sam trebala. Čvrsto vjerujem da je ovo tek početak divne priče za koju ćemo vidjeti kako će se ubuduće razvijati.