Filip Čizmadija, svestran i, prije svega, nevjerojatno dobrodušan 20-godišnjak rođen je u Zagrebu kao jedan od tri brata rođenih u isto vrijeme, a živi sa svojom obitelji u Osijeku. Završio je Osnovnu školu Višnjevac i Ekonomsku i upravnu školu, smjer Upravni referent, a ove mu je godine plan bio upisati Glumu i lutkarstvo na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku.

Ipak, život je u tom trenutku htio drugačije pa ga je odveo u drugom smjeru. Iako nije odustao od glume, Filip se trenutno bavi pisanjem i pjevanjem, a ranije se okušao i kao televizijski voditelj. Cerebralnu paralizu s kojom živi od rođenja vidi kao iznimnu motivaciju i podstreh za svoje daljnje djelovanje.

Filip je, prije svega, dobar prijatelj. Njegova ga bolest ne sprječava da načinom na koji razgovara i pozitivnim pogledom na život uveseljava sve ljude oko sebe. Upravo zbog toga, kao i široke palete njegovih talenata, odlučila sam da upravo on bude gost u mom prvom intervjuu na blogu.

Iako je vidljivo da se baviš s puno toga, upravo je glumu moguće istaknuti kao tvoj primarni talent kojim se ujedno i najduže baviš. Koliko se dugo baviš glumom i gdje si sve nastupao?

– Evo, sada će biti deset godina otkako se bavim glumom i jako sam ponosan zbog toga. Počeo sam glumiti sa svojih 11 godina, odnosno u petom razredu osnovne škole u sezoni 2009./2010. koja je ujedno bila moja prva glumačka sezona. To je bilo taman u razdoblju mojega odrastanja i nikada ništa ne bih mijenjao. Mislim da je to bilo mjesto gdje sam mogao iskazati neke svoje emocije i osjećaje i pokazati svoje glumačko umijeće, a da opet mogu raditi nešto što me ispunjava kao osobu.

To je, kako sam napomenuo, baš bilo moje životno odrastanje od 11. do 20. godine, odnosno do osamnaeste kada sam napustio dramsku grupu Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku i upisao se u dramsku skupinu na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Tamo sam završio već drugu godinu dramske, a imao sam i jednu produkciju pod nazivom Ljubav on/off. Također, nastupao sam i sa spomenutim Dječjim kazalištem, imali smo predstave kao što su Crveno burence, Pohvala ludosti, Laboratorij kreativnosti (moja posljednja produkcija), Ljub…av-av i Palčica Hans Christiana Andersena.

Nastupali smo i u Vinkovcima, Sisku i Bjelovaru gdje se održavao festival Assitej za mlade dramske skupine. Svaka je grupa imala svoje nastupe i jednom se godišnje predstavljala s nekom novom predstavom pa smo stoga i mi svake godine tamo putovali i nastupali. Osim toga, naše su voditeljice vodile dramske skupine u Vukovaru pa smo i tamo imali priliku nastupiti. Gluma je jako lijepo iskustvo i u smislu putovanja, ali sam općenito zahvalan na svom iskustvu koje sam stekao do sada i mislim da sam jako puno napredovao kao osoba.

Iduće godine planiraš ponovno pokušati upisati Glumu i lutkarstvo na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Postoji li uopće plan B za tebe ili ipak ne odustaješ od tog studija?

– Gluma je moja prva ljubav, to je ono što me uistinu ispunjava i što volim. Evo, ove sam godine išao i na prijemni ispit za Glumu i lutkarstvo, ali okolnosti su bile takve da nisam uspio proći. Ipak, treba se probati i nadam se da ću do ljeta ući u taj štih priprema, a i vidjet ću gdje će me život odvesti jer to sve zahtijeva veliku pripremu, koncentraciju i predanost i moraš voljeti ono što radiš. Osim glume, jako volim televiziju, medije i radio tako da me jako zanima smjer Medijska kultura na Odsjeku za kulturu, medije i menadžment pa planiram, ako ne upadnem na Glumu i lutkarstvo, upisati to.

Vjeruješ li da bi uspio u glumi i ako slučajno ne upadneš na taj studij? Na koje načine misliš da bi mogao ostvariti svoj budući uspjeh u tom području?

– Volio bih se svakako probati okušati u nekoj produkciji izvan dramske skupine, odnosno dobiti angažman u nekoj predstavi Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, makar i u sporednoj ulozi. Također, vidim se i u sudjelovanju u mjuziklima, glazbenim spotovima i sinkronizaciji crtanih filmova, što jako volim i sviđa mi se taj način izričaja.

Osim što glumiš, ti i pišeš razne tekstove i monologe. Koji su radovi u pitanju?

– Da, napisao sam dva monologa. Jedan je napisan u sklopu Susreta hrvatske katoličke mladeži 2017. godine, to smo radili u Župi Uzvišenja Svetog Križa u Retfali i bili angažirani kao dramski studio da se predstavimo i pozdravimo narod koji je došao u Vukovar. To je ujedno bio moj prvi monolog s naslovom Neprihvaćanje, a osim što opisuje mene kao čovjeka, govori o tomu kako smo ponekad odbačeni od društva, ali da uvijek postoji netko tko je tu uz nas i tko nas podržava u toj samoći, tuzi i depresiji. Tu sam više htio izraziti vlastite emocije i više sam kroz sebe to napisao.

Drugi sam monolog s naslovom Izgubljena ljubav napisao povodom svog prvog nastupa na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku u spomenutoj predstavi Ljubav on/off u režiji Anamarije Jurišić, Katice Šubarić i još nekih naših dramskih voditelja. To mi je bilo jako lijepo iskustvo i drago mi je da kroz pisanje možemo stvoriti nekog svog lika.

Upornost je ključ do dobrog uspjeha.

FILIP ČIZMADIJA

U čemu pronalaziš inspiraciju za svoje radove?

– Moram biti iskren, ne pišem baš puno, ali kada dobijem zadatak da nešto napišem, volim to napraviti kroz sebe samog. Sjetim se nekih životnih događaja, nečega što me jednostavno dotaknulo i to oblikujem u riječi za koje smatram da bi ih ljudi mogli razumjeti i koje bi bile prihvatljive njima, a i meni.

Na jedno si vrijeme uplovio i u voditeljske vode. O kakvom je projektu riječ i kako je uopće došlo do tvog djelovanja na televiziji?

– 2014. godine bila je audicija za prvu dječju emisiju u Hrvatskoj pod nazivom Radoznalica koju vode djeca mog uzrasta. Iako sam se, moram biti iskren, u početku jako strašio, sramio i nisam ni htio pristupiti audiciji, voditeljice Lidija Helajz i Areta Čurković potaknule su me da se prijavim pa sam stisnuo zube i rekao samom sebi: „Ajde, možeš ti to!”. Nakon što sam prošao prvi krug, dobili smo neki tekst koji smo morali pročitati i smisliti svoj intervju. Ja sam s prijateljicom smislio intervju o hrani, a osim toga, bilo je raznih priloga koje sam vodio kao što su Super klinci i Jedimo zdravo. Recimo, u Super klince dolazila su razna djeca koju sam intervjuirao. Ja sam vodio većinom priloge u studiju, a bilo je djece koja su vodila priloge u Dječjoj osječkoj kreativnoj kućici Dokkica tako da smo na taj način bili dobro organizirani i svatko je imao svoje zadatke.

U godinu dana, koliko sam bio tamo, snimio sam oko deset emisija i to je za mene uistinu bilo veliko iskustvo. Kada sam saznao da se priprema druga sezona, htio sam se ponovno prijaviti, ali tada sam baš bio krenuo u srednju školu pa su mi rekli da nisam više za takav štih emisije budući da sam bio stariji. Tada mi je bilo malo teško, ali ideš dalje i prihvatiš to. I prva je sezona bila lijepa, to su sve moji dramci i moje društvo. Svi s kojima sam radio ostali su mi dugogodišnji prijatelji – s nekima sam još u kontaktu, s nekima manje, ali to je sve neko lijepo iskustvo koje pamtiš do kraja života. Svako je iskustvo za mene veliki uspjeh.

Osim emisije Radoznalica, prošle sam godine vodio 125. obljetnicu Ekonomske i upravne škole u Osijeku koja se održala u Arheološkom muzeju Osijek.

Jedan od tvojih talenata svakako je i pjevanje. Već neko vrijeme pjevaš u crkvenom zboru mladih Župe svetog Petra i Pavla u Osijeku, a plan ti je priključiti se Hrvatskom pjevačkom društvu Lipa. Kada i kako si otkrio svoj talent za pjevanje?

– Talent i zanimanje za glazbu otkrio sam 2005. ili 2006. godine kada su se još uvijek koristile vhs kazete. Tada smo živjeli u stanu na Vijencu Petrove gore u Osijeku i mama mi je uvijek snimala razne dječje festivale koje sam volio pratiti. Sjećam se i one pjesme Letećeg odreda Ja sam mali Mate koja je tada bila hit i svi ju jako dobro znaju. Ta mi je pjesma baš bila ušla u uho, a jako sam volio pratiti i Doru. Doslovno bih se nabio ispred televizora i gledao, a mama bi mi to uvijek snimala na kazete. Privlačili su me kostimi i cijeli taj ambijent tako da sam uvijek pjevao uz televizor, dan danas imam neke snimke u kojima držim mikrofon i pjevam.

Postoje li neka mjesta na kojima si nastupao pred publikom?

– U osnovnoj sam školi pjevao u dječjem zboru, a kasnije u školskom zboru od 4. do 8. razreda. Pjevali smo svakakve lijepe pjesme, ali i nastupali u raznim mjuziklima. Sjećam se jednog mjuzikla s naslovom U potrazi za princezom u kojem smo pjevali pjesme Walta Disneyja kao što su Ljepotica i zvijer, Mala sirena i Knjiga o džungli. E, onda se 2010. godine u Čepinu otvorilo pjevačko natjecanje Music for you za male amatere od 1. do 4. razreda. S obzirom na to da sam bio jedini dečko u zboru, moj je talent prepoznala profesorica Alma Mance pa me pitala želim li se prijaviti na natjecanje. Prijavio sam se i osvojio prvo mjesto s pjesmom Danijele Martinović pod nazivom Grube riči. Moram napomenuti da sam u to vrijeme jako volio slušati Danijelu tako da sam nastupio s njezinom pjesmom i posrećilo mi se. Kada sam trebao nastupiti u finalnoj večeri, profesorica je nazvala moju mamu i rekla joj da mogu sudjelovati s drugom pjesmom ako želim, ali ja nisam htio. Držao sam se te pjesme i ona je bila baš moja. Došla je finalna večer i nisam očekivao ništa, ali opet mi se dogodila pobjeda. Mislim da je tada u žiriju bio Mario Roth, nisam siguran.

Također, 2006. godine mama me upisala u dječji zbor Osječki zumbići u kojemu sam pjevao do 2010. godine. Tada je već mama bila prepoznala moj talent pa me zato i upisala. Do 2010. godine bilo mi je dosta jednostavno baviti se pjevanjem, ali ubrzo sam otkrio svoj talent za glumu pa sam se počeo intenzivnije baviti njom. Pjevanje i dalje volim, ali u glumi sam se tada jako lijepo osjećao.

Jesi li uvijek nailazio na podršku svoje okoline?

– Uvijek ima ljubomornih i zavidnih ljudi, ali mislim da uspjeh ne treba siliti u životu. Treba pustiti da sve ide svojim tokom i vjerovati da će ti se dogoditi nešto lijepo ako ti sam u to vjeruješ i ako si uporan. A ljubomornih će ljudi uvijek biti. Kroz jedno uho prođe, kroz drugo izađe.

Za koje ljude možeš reći da ti u ovom trenutku predstavljaju najveću podršku?

– Najveća su mi podrška definitivno moji roditelji, okolina, obitelj i bliski prijatelji. Tu su i neki prijatelji iz srednje škole koji me i dan danas podržavaju, premda sam s malim brojem njih u kontaktu. Svakako mogu reći da su me uvijek podržavali kada sam išao na sva ta događanja i festivale. Iako ne svi, većina je bila uz mene i drago mi je da su prihvatili ovo čime se bavim.

Što bi poručio ostalim mladim ljudima koji se žele baviti glumom ili pokazati bilo koji drugi talent?

– Poručio bih im da se ne opterećuju, bez obzira na neke svoje poteškoće, da ne odustanu i da se ne obaziru na to što će drugi ljudi o njima misliti. Mislim da je upornost u glumi jako važna, uz volju, želju, motivaciju i ljubav prema tome što radiš bez nekakvog tjeranja i pressinga. To jednostavno moraš voljeti da bi u tome i uspio. Ali, treba pustiti da sve ide svojim tokom jer uspjeh ne dolazi preko noći. Upornost je ključ do dobrog uspjeha u životu!

Iz Filipovog je primjera vidljivo da u životu ne postoje ograničenja, osim onih koje si postavimo u vlastitoj glavi. Svatko tko voli ono što radi i istinski se želi baviti time ima prostora da uspije, neovisno o mjestu u kojemu živi, društvu koje ga ponekad sputava ili bolesti koju posjeduje, ali koja ga ne definira kao osobu.