72 sata bez kompromisa naziv je međunarodnog volonterskog projekta koji se u Hrvatskoj održao šestu godinu zaredom. Projekt je osnovan u Njemačkoj 1995. godine i od tada godinama okuplja mlade ljude diljem Europe s ciljem pomaganja najpotrebnijima, promicanja zajedništva i solidarnosti, sklapanja novih prijateljstava i donošenja ljudima osmijehe na licima.

Na području naše zemlje, projekt je u razdoblju od 17. do 20. listopada ove godine okupio više od četiri tisuće mladih koji su sudjelovali u više od 350 volonterskih akcija na području devet hrvatskih gradova, a to su: Dubrovnik, Metković, Osijek, Sinj, Sisak, Slavonski Brod, Split, Suhopolje, Zadar i Zagreb. Riječ je o aktivnostima kao što su posjeti staračkim domovima i ostalim socijalnim ustanovama, čišćenje i uređivanje institucija i njihova namještaja, kreativni rad s djecom i starijima, prikupljanje donacija za siromašne i brojne druge akcije kojima se na ovaj ili onaj način pomagalo potrebitim ljudima.

U Osijeku se projekt, u organizaciji zajednica 72 sata bez kompromisa i SKAC Osijek, održao treću godinu zaredom. Prema mojem iskustvu, ovaj je projekt predstavio nešto što je mnogo jače i dublje od običnog volontiranja koje ćeš odraditi jer imaš viška slobodnog vremena i rada s ljudima. Kroz sudjelovanje u projektu prepoznala sam samu bit života, a to je međusobno zajedništvo i činjenica da kada se ujedinimo u svrhu ostvarenja istog cilja, uistinu možemo mnogo toga učiniti što neće koristiti samo nama kao pojedincima, nego i drugim ljudima kojima ćemo uspjeti pomoći nekom simboličnom gestom.

Već na svetoj misi koja se održala u četvrtak u Rezidenciji Družbe Isusove u Osijeku i kojom je započeo projekt osjetila sam zajedničku energiju svih volontera i znala sam da ćemo, kao i svake godine, učiniti nešto dobro za naš Osijek i njegove stanovnike. Iako još nisam znala koje me akcije čekaju, što i je ljepota svega, bila sam uzbuđena i spremna odraditi bilo što što mi bude bilo dodijeljeno. Slušajući propovijed patera Ivana Ike Mandurića, dobila sam još malo duhovne snage i poticaja da sve što me čekalo odradim najbolje kako znam.

Na početku su se pojavile određene kušnje pa mi je u nekim trenutcima došlo da odustanem od sudjelovanja u projektu. Iako mi je ovo bila prva godina volontiranja, sjetila sam se svojih prošlogodišnjih prijava i otkazivanja dolazaka jer bih uvijek našla izgovor zbog kojega nešto ne bih mogla odraditi. Naravno, tu su bile i obveze na faksu i sve ono čime se bavim, ali u prošlosti su postojali strahovi koji su me sprječavali da se upustim u nešto novo, posebice u projekte ovakvog tipa koji iziskuju dio tvoga vremena i svojevrsni izlazak iz zone komfora.

Međutim, nisam dopustila da mi se to dogodi i ove godine. Jednom sam negdje pročitala da hrabrost nije odsustvo straha, nego postupak koji učiniš unatoč strahu. Ja sam, uz više od 300 ljudi na području Osijeka, odlučila svim srcem zakoračiti u ovaj projekt i nisam dopustila da me išta zaustavi u njegovoj realizaciji, ali ni u mojoj osobnoj realizaciji unutar njega.

Iako se nije prijavio, Rea i ja odlučile smo povesti svog prijatelja Filipa na misu koji me svojom bolešću i nevjerojatno pozitivnim pogledom na život uvijek iznova motivira da napredujem. Nakon mise, okupili smo se u donjim prostorijama Rezidencije kako bismo saznali koji su naši zadatci. Bila je gužva i bilo mi je teško pridržavati ga i pomagati mu dok hoda među svim tim ljudima jer sam se bojala da će pasti. Već mi je u tim trenutcima bilo došlo da samo odem s njim negdje na kavu i da odustanemo od svega. No, znala sam da ne smijem poslušati taj glas u sebi, nego onaj drugi koji mi je govorio da ostanem i da sve ovo radim na slavu Božju.

Na početku nam je dodijeljena akcija slaganja knjiga na police u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici Osijek, ali su nas kasnije, kako bi olakšali Filipu, odlučili premjestiti na bojanje ograde i zidova u jednom vrtiću. Iako je bilo rečeno da će akcija započeti u 11 sati, u petak ujutro saznala sam da je počela u 9. Nažalost, nisam mogla doći jer sam imala predavanje na fakultetu pa su nam ponudili drugu akciju – jahanje konja i čišćenje.

Ipak, odlučila sam se taj dan vratiti kući nakon predavanja i posvetiti ga radu na sebi i promišljanju o sutrašnjoj akciji. Budući da uvijek smatram da se sve događa s razlogom, pomolila sam se i zamolila Boga da mi da snage da sutrašnji projekt uistinu odradim srcem i dam cijelu sebe u njega. S prijateljem sam se bila dogovorila da idemo van u petak navečer, ali otišla sam s njim samo na jedno piće i vratila se vrlo rano kući kako bih se uspjela naspavati. Imala sam besplatne karte za koncert koje nisam iskoristila jer sam znala da je prilika da nekome uljepšaš život važnija od prilike za besplatan izlazak u noćni klub.

Akcija se održavala u Dječjem vrtiću Krijesnica koji se nalazi na potpuno drugom dijelu grada u koji rijetko zalazim. S obzirom na to da nisam znala kako doći do tamo, upisala sam adresu vrtića u aplikaciju Google karte, sjela na bicikl i krenula. Nekoliko puta sam se izgubila, ušla u pogrešnu ulicu, ozbiljno preznojila, ali kada sam ugledala zelene majice naših volontera, znala sam da sam stigla na odredište.

Ubrzo je stigao i Filip pa smo krenuli prvo ,,šmirglati” stolice. Zanimljiva je stvar kod volontiranja na ovom projektu ta što sam se cijelo vrijeme osjećala kao da to radim godinama, a riječ je bila o bojanju stolica o kojemu nisam imala pojma i nikada to nisam radila. Odmah čim smo započeli s poslom osjetila sam neopisivu snagu, volju i želju da odradim to najbolje kako znam, iako uistinu i nije bila riječ o nečemu pretjerano zahtjevnom. U sebi sam zamišljala veselu djecu koja će sjediti na tim stolicama. Zamišljala sam njihovu igru, komentare i divljenje šarenilu boja koje smo htjeli postići. Zamišljala sam njihove osmijehe na licima kada budu vidjeli kako se stari drveni namještaj iz njihove kuhinje pretvorio u šarene stolice obojene različitim prekrasnim bojama na kojima će obožavati provoditi svoje vrijeme i objede.

Kroz bojanje stolica koje mi je došlo sasvim prirodno i koje sam odradila gotovo ne osjećajući nikakav napor imala sam priliku upoznati predivne ljude. Neki su na volontiranje došli sami, neki su se prijavili kao grupa, ali sve u svemu – u cijeloj toj priči bili smo i radili zajedno. Ponašali smo se kao da se već jako dugo poznajemo i srca su nam uistinu, barem na tih nekoliko sati, bila ujedinjena u zajedničkoj akciji i cilju da na svoj način doprinesemo obnovi jednog od osječkih vrtića.

Prije nego što sam se odlučila za volontiranje na ovom projektu, nisam ni slutila koliku mi duhovnu snagu može donijeti, ali i upoznati me ne samo s hrpom novih ljudi, nego i sa samom sobom. Projekt mi je nedvojbeno pomogao i u mojoj osobnoj izgradnji, posebice na završnoj zabavi koja se održala u subotu navečer. Tada sam imala priliku pobijediti još jedan od svojih strahova, a to je strah od prilaženja nepoznatim ljudima kako bih od njih uzela izjavu. Svi su, uistinu, bili veseli i susretljivi, a nije nedostajalo ni dobre zabave!

Prvu je izjavu dala voditeljica projekta Sanja Počuča. Naime, Sanja je sve tri godine imala priliku voditi 72 sata, ali upravo ovu godinu ističe kao odličnu budući da svake godine nešto poprave i sve više napreduju u organizaciji projekta:

– Pohvalila bih organizacijski tim, ove godine izuzetno. Mislim da smo odradili lavovski posao, pogotovo u traženju akcija jer akcije je dosta teško tražiti, bez obzira na to što ljudi o tome misle. Teško je pronaći kvalitetne akcije u koje se može uključiti velika brojka volontera.

Osim poteškoća u traženju akcija, Sanja se dotaknula svog pozitivnog iskustva organizacije projekta:

Bilo mi je super! Organizacija je uvijek turbulentna, zabavna, ponekad stresna, ali mislim da se to sve isplati jer onog trenutka kad dođeš na akcije i kad vidiš ljude kako volontiraju – to je neprocjenjivo. Nisam nikad došla na akciju i vidjela nekog na mobitelu, recimo. Baš bude veselo, povežu se ljudi, neki rade nešto novo i bude zanimljivo tako da mislim da se svaki trud uložen u organizaciju 72 sata isplati. I mislim da posebno treba zahvaliti donatorima jer bez njih projekt bi bio teško održiv, tako da hvala svima njima. Mislim da su sa svime onime što su donirali izuzetno puno pomogli.

Za kraj otkriva i neke od anegdota s projekta:

– Definitivno bih istaknula pozadinsku organizacijsku ekipu koju ljudi ne vide, a koja pravi sendviče. U tim trenutcima u kojima dođu kifle pa moraš u kratkom vremenu složiti hranu za 200-300 ljudi, toliko se naradiš, a opet bude toliko veselo. Ljudi se užive, sendviči se naprave za čas. Naravno, i posjeti akcijama su super.

Osim Sanje, svoje je iskustvo volontiranja opisala i Antonija, jedna od koordinatorica projekta. Prošle se godine, kaže, prijavila kao sudionik, a ove je godine već dobila priliku voditi dvije skupine:

– Imali smo akciju čišćenja stana i kuće jednoj baki koja je teško pokretna. Vodila sam tim iz Vukovara i mogu reći da smo obavili zadatak na jednom baš poprilično dobrom nivou. Ovim putem pozivam sve mlade ljude da se uključe u ovu hvalevrijednu akciju u kojoj zapravo pomažemo čovjeku i to je jedno doista prekrasno iskustvo koje ćete pamtiti cijeli život. Istaknula bih svakako da je najbolje od svega što ne znaš u kojoj ćeš se situaciji naći, što i je beskompromisno, i svakako upoznavanje novih ljudi.

O projektu i svojem iskustvu volontiranja imaju mnogo toga za reći i neki od volontera:

– Velika preporuka svima koji su željni ikakve vrste činjenja dobra, ovdje je izvrsna prilika da to učinite. Meni je ovo prva godina sudjelovanja na projektu; sudjelovao sam u razvožnji ručka i materijala za volontiranje na raznim akcijama, malo pomagao u koordinaciji, potom sam sudjelovao u jednoj socijalnoj akciji gdje smo izveli jednu osobu koja ima psihofizičkih problema, razgovarali s njom i družili se. U ova tri dana stekao sam mnoga prijateljstva, upoznao mnogo novih ljudi i susreo se s puno primjera činjenja dobra koja vas mogu dotaknuti. – kaže Hrvoje Juko, bogoslov Družbe Isusove.

U projektu sam tek prvu godinu i u početku nisam ni znao o čemu je riječ dok mi prijateljica nije natuknula da je riječ o humanitarnom radu, tj. volontiranju. Ja sam volontirao u Dječjem vrtiću Krijesnica gdje smo bojali ograde i namještaj za djecu. Nisam se nikad susreo s takvim iskustvom i mislio sam da će mi biti naporno, ali bilo je uistinu lijepo jer su me ljudi i samo to okruženje potaknuli da radim s osmijehom. Istaknuo bih i timski rad zbog kojega mi je bilo jako zanimljivo bojati i mislim da je, budući da mi je ovo prvo ovakvo iskustvo, prošlo odlično. Kako je krenulo, mislim da ću se prijaviti i iduće godine. – ističe Filip.

– Sudjelovala sam u projektu sve tri godine i iskustva su mi prelijepa. Jučer smo bili u staračkom domu, stavili smo osmijehe na lica, pjevali, plesali. Danas sam pomogla djeci da obojimo ogradu i stolice u vrtiću. Svakako ću se prijaviti i iduće godine, a htjela bih poručiti svim mladima da se prijave, bit će im prelijepo, pomoći će djeci i starijima. Volontiranje na 72 sata spaja prijateljstva. – navodi Rea.

– U SKAC-u sam već godinu dana, a u 72 sata volontirao sam dva puta. Kao iskustvo koje mi se najviše svidjelo izdvojio bih taj osjećaj druženja, upoznavanja novih ljudi i iskustva da si nekome sa svojim talentima i vještinama uljepšao život. Zapravo je baš to druženje, međusobno davanje i davanje svog vremena drugim ljudima ono nešto što je meni najljepše u tom cijelom projektu i zbog čega ću se prijaviti svake iduće godine. – otkriva Juraj.

Ovo mi je prvi put da sam se prijavila na projekt 72 sata. Sviđa mi se činjenica da postoje različite akcije pa možeš lako odabrati ono što te zanima. Lijepo je što postoje prilike da pomogneš drugima i tako stekneš nova poznanstva. I ja sam upoznala neke nove ljude i bilo je jako zanimljivo. Svakako ću se prijaviti i iduće godine, to sam već isplanirala. – kaže Elizabeta.

– Zahvalna sam na mogućnosti imati volontere za prijatelje u misiji projekta u Hrvatskoj koji animira mlade i promiče solidarnost, zajedništvo, kreativnost i volonterstvo. Na kraju dana nije bitan pljesak ljudi, već pljesak Neba. – zaključuje Mara.

Kao što je vidljivo, u ova su se tri dana ujedinila naša srca i živjeli smo samo za jednu stvar, a to je uljepšavanje tuđih života i pomaganje drugim ljudima. Osijek je zaživio i izvukao iz sebe ono najbolje što ima, a to su mladi, proaktivni ljudi koji ostaju u njemu i sudjelovanjem u ovakvim projektima čine ga ljepšim mjestom za život. Na ulicama grada mogli su se vidjeti nasmijani volonteri koji šetaju u zelenim majicama i prenose pozitivnu energiju na prolaznike.

Ovakvih priča, vjerujem, ne nedostaje ni u ostalim hrvatskim gradovima u kojima se održao ovaj nevjerojatan projekt, a i vrijeme nas je odlično poslužilo. Radujem se svemu idućemu što nas čeka.