Milana Vukomanović, strastvena zaljubljenica u fotografiju i umjetničko izražavanje

Milana Vukomanović ambiciozna je i talentirana 21-godišnjakinja koja je rođena u Osijeku, a trenutno živi u Dardi. Tamo je završila osnovnu, a u Osijeku srednju Tehničku školu i prirodoslovnu gimnaziju Ruđera Boškovića, smjer Grafički urednik-dizajner. Trenutno radi kao grafički tehničar dorade i pripreme u firmi za grafičke proizvode i reklame naziva Čarobni tim.
Milana je, prije svega, svestrana duša koja voli umjetnost, glazbu i novinarstvo, ali najdraža joj je od svega – fotografija. Fotografiranjem se bavi od 2011. godine, kompletnu je opremu za fotografiranje sama financirala, a do sada je sudjelovala na brojnim državnim i internetskim natjecanjima. Osim dugogodišnjeg članstva u Fotoklubu Osijek, u sklopu kojeg je imala i vlastite izložbe, bila je partner s platformom za kreativce koju je osnovala osječka udruga Vijuga. Ima i blog na kojemu objavljuje svoje fotografije umjetnika i intervjue s njima.
S obzirom na to da je Milana zaslužna i za neke od fotografija na mojemu blogu, odlučila sam da upravo ona, nakon talentiranog Filipa Čizmadije bude moj gost u drugom intervjuu po redu.
Kada i kako si otkrila svoj talent za fotografiranje?
– Ne mogu ti točno reći kada, ali sigurno se sjećaš onog razdoblja kada smo bili mali pa smo dobivali one prve mobitele s kamerom. Ja sam imala neku Nokiju 6610, znači ciglicu, i jedino što sam fotografirala tim mobitelom bile su životinje, tipa kokoši i mačke. To je bilo negdje 2005. ili 2006. godine.
Jedan od razloga zbog kojih sam počela fotografirati bila je činjenica da nisam bila kao ostala djeca. U ranoj dobi, roditelji te najčešće slikaju dok se kupaš, dok jedeš, kad prohodaš… Ja imam jednu fotografiju kada sam imala četiri godine i tu i tamo imam dvije slike sa starijim bratom koji me drži. Za fotkanje me puno inspiriraju i baka i djed prema kojima sam osjećala jako duboke emocije, a nisam imala priliku razviti neki odnos s njima jer su rano umrli. Stoga je krenulo moje fotografiranje, većinom iz neke ljutnje i znatiželje. Ne znam mogu li to uopće nazvati talentom jer je zapravo iz nečeg izronilo, odnosno iz hrpe emocija koju sam osjećala.
U kojem si se razdoblju počela ozbiljnije baviti fotografiranjem?
– S profesionalnom fotografskom opremom prvi sam se put susrela 2011. godine. Roditelji jedne moje prijateljice bavili su se fotografiranjem pa sam to htjela malo istraživati. Uz to, u to je vrijeme bilo popularno ,,naslikavanje” na Facebooku, bio si faca ako si imao svoje profesionalne fotke. Mogu slobodno reći da je za mene to tada bila glupost jer sam još bila dijete i nisam to doživljavala kao nešto s čime ću se jednog dana baviti. I onda, kroz tu glupost, došlo je nešto ozbiljno.
2014. godine kupila sam vlastiti fotoaparat i htjela se nastaviti baviti fotografiranjem, budući da mi se svidjela i oprema koju sam do tada koristila. Oduvijek sam htjela imati nešto što nitko ne nosi i biti jedinstvena jer mi je bilo glupo vidjeti da je netko, primjerice, jednako obučen kao i ja ili da ima istu opremu. Stoga sam se opredijelila za opremu tvrtke SONY. S njom fotografiram i do danas i mislim da će tako i ostati.

Opiši svoj put fotografa u kontekstu javnog izlaganja svojih radova. Jesi li ikada bila nagrađena za svoj rad? Ako jesi, o kojim je nagradama riječ?
– Prva odluka koju sam donijela, a koja je vezana za fotografiju, bila je ta da se počnem natjecati na internetu. Tako sam 2015. godine sudjelovala na internetskom natjecanju za najbolju fotografiju, a riječ je o prestižnom natjecanju koje se odvijalo preko web stranice Best4Frames, čije je sjedište u Londonu. U tom sam natjecanju osvojila četvrto mjesto od mogućih pet.
Prvu samostalnu izložbu fotografija izložila sam 5. siječnja 2017. godine u Fotoklubu Osijek. Izložila sam 32 fotografije na slobodnu temu. Tijekom svojeg školovanja sudjelovala sam na državnim natjecanjima u kategoriji predmeta fotografije i filma u Varaždinu i Zadru. U Elektrostrojarskoj školi Varaždin 2016. godine po temi natjecanja Uloga i važnost tradicije u suvremenom svijetu imala sam priliku izložiti četiri fotografije pod nazivom Mlade tkalje. Natjecanje se održavalo 28. i 29. travnja 2016. godine.
Godinu dana poslije, povodom državne smotre iz grafičke tehnologije i audiovizualnih tehnologija, također sam sudjelovala u kategoriji predmete fotografije i filma gdje sam izložila dvije serije fotografija na temu Škola vs. tiskara. Smotra se održavala 25. i 26. travnja 2017. godine u Prirodoslovnoj i grafičkoj školi Zadar.

Početkom svibnja 2017. godine jedna od mojih fotografija objavljena je u časopisu Photography Masterclass Magazine. Ove je godine u travnju također opet izabrana jedna od mojih fotografija.
Sredinom svibnja 2017. godine, povodom dana otvorenih vrata srednje škole u koju sam išla imala sam priliku izložiti najbolje fotografije koje su bile namijenjene publici mlađeg uzrasta, odnosno učenicima osnovnih škola.
Sudjelovala sam i u fotografskom natječaju za mlade autore do 25 godina starosti s nazivom Život je lijep 2017. koji je osnovao Fotoklub Rijeka. Po završetku natječaja, moja je odabrana fotografija bila izložena u njihovoj galeriji.
Stekla sam neke titule i na društvenim mrežama. Riječ je o tituli posrednika na stranici Viewbug.com gdje sam dobila umijeće prepoznatljivosti, suradnika na stranici 500px i stručnjaka na stranici GuruShots, ujedno stranici na kojoj imam najviše glasova na jednoj od svojih fotografija (12004 glasa).

Od novijih izložbi, istaknula bih onu u Domu tehnike u rujnu 2018. godine u sklopu Fotokluba Osijek. Tamo su početkom listopada ove godine bili izloženi još neki moji radovi.
Iz tvojih je fotografija vidljivo da posjeduješ nevjerojatan smisao za kadriranje te postizanje različitih efekata i uređivanje. Kako se uopće razvija osjećaj za dobru fotografiju? Dolazi li ti to prirodno ili je ipak potrebno malo vježbe?
– Uvijek imam viziju koju želim postići s određenom fotkom, ali to nikad ne ispadne tako kako sam zamišljala. Da bi nešto bilo dobro, potrebna je praksa. U usporedbi s mojim radovima iz, recimo, 2014. godine i ove današnje, vidljiva je ogromna razlika i veliki napredak, bez obzira na to što je oprema ista. Praksa je ključ svega.
Što te najviše inspirira u tvom radu? O kojim je motivima ili temama riječ?
– To ti je kod mene dosta komplicirano. Nekad se samo dogovorim za nešto i odmah krenem u to. Evo, nedavno sam fotografirala prijateljicu u haljini. Za to smo se fotkanje dogovarale godinu dana, i prošli mjesec smo obje našle vremena jer je bio praznik i tada smo se našle. Imala sam viziju da treba biti lepršavo, ponijela opremu, došla tamo, poslikala ju i to je to. Vidjela si i sama na kraju što je ispalo.

U 90% slučajeva imam prazninu u glavi i samo si kažem – idemo. Ali, mislim da tada ispadne najbolje jer ne dolazi do nikakvog stresa. Nema pretjerane organizacije i ne moraš se brinuti o tome kako će se tko osjećati i paziti hoće li biti ovako ili onako. Razmišljanje nekad zna biti opterećenje i zato je dobro odraditi sve hladne glave. Stoga većinom nemam uopće ni ideju niti budem inspirirana nekim posebnim motivom, a na kraju ispadne super. Uložim emocije i trud te se najviše baziram na tomu da ne budem ničime opterećena.
Koje osobe uopće pristaješ fotografirati? Može li ti se bilo tko javiti i pitati te za fotku, ili ipak postoji neka tematika koju svojim fotografijama želiš prikazati?
– Ne, ja se vodim onime – tko se želi fotografirati neka mi se javi, nebitno o komu je riječ. Imala sam foto šuting s jednom osobom koja je profesionalni model i tada je, recimo, bila prednost u tomu što ju nisam morala namještati i govoriti joj kako treba stati. Naravno, bilo je tu prijedloga, ali ne moraš se toliko truditi da bi ju namjestio jer ona to već ima u sebi. E sad, kada bih uistinu htjela birati, mislim da na kraju ne bih imala ništa. Nisam izbirljiva oko tih stvari. Naravno, neću uzeti osobe za koje znam da ne bi poštivale naš dogovor ili koje su neodlučne.
Osim modela, što se još može pronaći u kolekciji tvojih radova?
– Doslovno sve i svašta. Životinje, biljke, priroda, vrijeme… Zanimljivo je to što sam ja u početku rekla da neću fotografirati modele jer to svi rade, ali tu su pare. S fotografiranjem modela imam puno više mogućnosti i možda, ako već ne budem našla posao u struci, mogu raditi kao fotograf u nekom modnom časopisu. Također, to mi može biti vježba za nešto dok ne nađem posao za koji sam školovana, odnosno posao grafičkog dizajnera.

Imaš li neke fotografske uzore koje pratiš i nasljeduješ?
– Imam ih svakako, ali trenutno se ne mogu sjetiti nijednog. S druge strane, nikad ne ciljam na to da mi netko bude uzor u fotografiji jer je ipak riječ o nečijem stilu koji ne mogu kopirati. Ipak moram imati neku svoju, autentičnu rutinu fotkanja. Uostalom, svi mi različito gledamo na različite stvari stoga, čak i kad bih kopirala nečiju fotku, ona opet ne bi ispala isto.
U jednom si mi navratu rekla da su ti najdraže crno-bijele fotografije. Zašto baš one i u čemu se krije njihova posebnost?
– Crno-bijele fotografije me vraćaju u prošlost i u razdoblje koje sam već spomenula, dakle u doba kada su živjeli moji baka i djed jer su tada jedino i postojale takve fotografije. Te mi fotke imaju više života u sebi, ugodnije su oku i više su umjetničke. Osim toga, crno-bijela fotka može ispričati veću priču nego ona u boji, neovisno o atmosferi. Takva je fotka namijenjena svakom raspoloženju, bilo ono tužno ili veselo.

Opće je poznata predrasuda da se od umjetnosti ne može živjeti, pa tako ni od fotografiranja. Jesu li ljudi iz tvoje bliže okoline odmah prihvatili činjenicu da se baviš fotografijom?
– Činjenica je da se od fotografiranja ne može živjeti, barem ne u Hrvatskoj. Ovdje smo u nekom još uvijek zaostalom svijetu i čim je nešto moderno, bilo to dobro ili loše, automatski je manje prihvaćeno. Također, fotkanje je uistinu skup sport i teško ćeš naći nekoga tko će biti spreman izdvojiti određenu svotu novca koju ti zaslužuješ. Moraš imati samopouzdanje i znati svoju cijenu, što ja ponekad ne znam, ali nastojim to promijeniti.
Susrećeš li se uopće s negativnim komentarima ili većinom nailaziš na podršku?
– Negativnih komentara uvijek bude, kao i određenih situacija koje te samo tjeraju da što više napreduješ. Imala sam jako veliki sukob s jednom curom koja mi se nije odmah u početku znala izjasniti što želi, tražila je da joj izradim sve fotke i slično. Ne možeš se ničime baviti, a da ponekad ne naiđeš na neku poteškoću.
Čak kada i ti sam pomisliš da je to to i da si napravio dobar posao, često budeš u krivu pa kasnije ispravljaš. Važno je da se uneseš u to što radiš i samog sebe baciš u to. Možeš uvijek očekivati od ljudi da će te nekad i popljuvati, posebice konkurencija, ali mene boli briga što tko misli. Naravno, saslušat ću svačiji komentar i mišljenje, ali uvijek u konačnici napravim po svom.
Može se reći da je tvoje fotografiranje zasad još uvijek na razini hobija. Planiraš li ga razviti u neki ozbiljniji biznis jednoga dana?
– Svakako, ali to ne bi bilo samo fotografiranje, već bi u igri bile i reklame. Već dvije godine radim s reklamama i htjela bih spojiti svoju struku s fotografiranjem, možda i sa snimanjem. Ali, sve u svoje vrijeme. Čim budem vidjela da je to to i kada budem bila financijski stabilna što se tiče opreme, bacam se u to. Naravno, amaterski rad još uvijek stoji.
Osim fotografiranja, čime se još baviš?
– Čak i ako ti kažem, sutra ću se ponovno sjetiti da sam ti nešto zaboravila reći. Osim što radim na poslu kao grafički tehničar, kod kuće eksperimentiram s glazbom, što je ujedno povezano i s mojom školom jer mi se završni rad bazirao na digitalnoj obradi zvuka kojom se bavim. Glazbom sam se počela baviti 2009. ili 2010. godine uz pomoć svog brata. On je to više istraživao jer je baš tada prolazio kroz razdoblje razvoja tehnologije i htio mi je prenijeti svoja znanja. Jako me zanima produkcija glazbe, ali sve ovisi o mogućnostima koje imaš ili nemaš. Ja se bavim time već deset godina, a još nemam nijednu svoju pjesmu vani jer nisam još spremna to pokazati prijateljima.
Dvije sam godine išla i u glazbenu školu gdje sam učila sviranje gitare, ali više se zasad pronalazim u virtualnim programima za produkciju glazbe. Riječ je o posebnom stilu glazbe kojoj sam posvetila svoje vrijeme i život, slušam ju otkako sam bila mala. Danas, evo, imam mogućnost da idem i na različite koncerte i festivale pa se više ne bazira sve na tomu da samo slušam glazbu – ja ju i proživljavam.
Koja je tvoja poruka mladima koji se žele okušati u fotografiranju i općenito u nekim od umjetničkih pravaca?
– Oko umjetnosti nema rasprave. Ako imaš neku svoju viziju i ako želiš nešto, idi za time. Nema toga što će tebi mama ili tata reći, kad ćeš ti danas sutra biti svoj čovjek i onda kada svi budu vidjeli da si uspio, reći će: aha, vidiš, to je moj sin ili moja kćerka. Ne treba uvijek svakog slušati jer svatko ima predrasude. Uvijek su tu prisutni ljubomora i zavist, tipa e zašto ovaj to radi bolje od mene, mislim da je on bolji fotograf i slično. Ne postoji najbolji fotograf i ne postoji bolji fotograf od nekog drugog. Svi su dobri u nečemu, neovisno o tomu počinju li tek s time ili su profesionalci. U fotografiji su svi jednaki zato što svi idu za tim nečim i imaju viziju. Ako netko uistinu želi fotografirati, samo neka stavi sebe u to i neka uvijek bude ono što jest.

Milanu možete zapratiti na njezinim društvenim mrežama na kojima redovito objavljuje svoje umjetničke radove. Ako pak i sami želite da vas fotografira, slobodno joj se javite na Facebook stranicu Milana Vukomanović Photography ili na njezin Instagram profil.