Na današnji dan prije točno godinu dana preselila sam u podstanarski stan. Roditelji su mi našli predivni dvosobni stan u centru Osijeka u kojemu imam sve što mi treba. Pomogli su mi da uselim stvari i rasporedim namještaj onako kako će mi najbolje odgovarati. Moj očuh Darko osposobio mi je televiziju, prebojao vrata, zabio eksere, sredio laminat i sve ostalo što je u stanu još trebalo doraditi kako bi bio funkcionalan. Velik su posao napravili i moj brat Dražen i prijatelj Tomislav, na čemu ću im zauvijek biti zahvalna.

Naravno, prvih nekoliko dana bilo mi je teško i neobično pa sam zamolila Tomislava da prespava kod mene. Kada počneš živjeti sam, i to u stanu koji je veći od onog u kojemu si živio s roditeljima, počneš doslovno čuti svoje misli i tišinu koja se može rezati nožem.

Iako je Tomislav rekao da može ostati koliko god treba, u jednom sam trenutku shvatila da ću kad-tad ostati sama u stanu i da se moram naviknuti na to.

Kroz život sam naučila da te isključivo sve one stvari i situacije koje ti se u početku čine čudnim i drugačijim i kojih se bojiš, mogu izvesti na dobar put. Stajanje u mjestu nikada nije bila opcija za mene. Još sam kao tinejdžerica, što je i uobičajeno, često znala reći roditeljima da želim preseliti. Uz školu, uvijek sam radila neke sitne poslove jer nisam htjela stalno mamu ispitivati da mi da za sladoled ili kavu. U meni je oduvijek bila želja za radom, napretkom i ulaganjem u sebe na bilo koji način, neovisno o financijskim mogućnostima moje obitelji.

Kada sam napokon odlučila preseliti, susrela sam se s različitim reakcijama od različitih ljudi. Većina mojih prijatelja čestitala mi je i podržala me u toj odluci. Bilo je i onih koji su mi se divili i govorili da je jako hrabro od mene što sam s toliko godina odlučila živjeti sama (tada sam imala 20).

Kolegica s faksa koja je najbolja studentica našeg smjera i bavi se s hrpom stvari rekla je: blago tebi, nešto postižeš u životu. Ponekad me neki, u dobroj namjeri, danas znaju pitati uspijem li pokriti sve troškove kroz mjesec i snalazim li se.

Ipak, postojali su ljudi i postoje i danas, koji su u cijeloj priči vidjeli lošu stranu. Neki nisu mogli razumjeti, a nisu ni pokušavali, neki su me krenuli žaliti, neki su osuđivali i optuživali moje roditelje, a neki su me proglasili ludom. Ovdje su samo neki od komentara.

Zašto si odselila, ako si do sada živjela u Osijeku s roditeljima?

Brinu li tvoji roditelji o tebi ako su dopustili da kao studentica živiš sama?

Malo si se zaletjela. Ti si studentica i nemaš posao, od čega uopće otplaćuješ stan?

Pa trebali su oni otići u podstanare, a ne ti.

Morala si odseliti iz roditeljskog stana jer se tamo uselio tvoj očuh i sada on i tvoja mama mogu u miru uživati.

Ipak, omiljena i najčešća rečenica koju mi upućuju je sljedeća:

Imaš 21 godinu, a već si odselila od roditelja.

Najbolja u cijeloj priči je činjenica da su takve komentare davali i daju većinom ljudi koji su par godina stariji od mene i ne bave se ničim osim sjedenjem u fotelji i čekanjem da im posao padne s neba. Svi oni koji su na bilo kojem polju uspješni i rade na sebi uvijek mi govore da sam napravila odličnu stvar za sebe kada sam se odlučila na samostalni život.

Da, studentica sam i znam koliko je studentima općenito teško, a kamoli onima koji žive sami. Međutim, ono što mnogi ne znaju je da primam stipendiju i polovicu obiteljske mirovine, a uz to sam odradila tri sezone na moru. Čim mi i tijekom faksa uleti neki posao, objeručke ga prihvatim.

Oduvijek sam imala potrebu za radom jer mi je on donosio osjećaj neovisnosti. Imam osjećaj da bih, čak i da nemam primanja koja imam, svejedno odlučila zarađivati za svoj kruh i što prije se osamostaliti.

I to je moguće, čak i ako si student. To, osim mene, mogu potvrditi brojni studenti koji žive, rade i studiraju u drugim gradovima. Sama ih poznajem nekoliko.

Da, moja mama ima drugog čovjeka koji nije moj tata i živi s njim. To ne znači da me se odrekla, da me napustila i da ne brine o meni, nego ima pravo na vlastiti život jer nemam više pet godina i vrijeme je da se osamostalim.

A zašto ona nije otišla iz svog stana umjesto mene, ne želim ni komentirati.

Ne znam odakle ljudima uopće pravo da se miješaju u tuđe živote i razloge tuđih životnih odluka. Do koje sam točno životne dobi trebala čekati da odselim? Možda dok ne završim faks i nađem siguran posao, ili dok ne nađem nekog bogatog koji će me htjeti oženiti? Ili dok se ne budem osjećala spremnom, pa bilo to i u 40-oj? A možda sam trebala pričekati da mi roditelji umru jer me tada više neće imati tko financirati.

Ljudi uvijek u svemu govore o sebi i na prvu loptu donose zaključke koji često ne budu valjani. Najgore je što kasnije ne žele samima sebi priznati da su u krivu pa i dalje nastave tvrditi nešto bez argumenata i potkrijepljenih dokaza.

U početku me to pogađalo i čak bih im na trenutke i povjerovala. Danas, nakon godinu dana života u kojemu gotovo da i ne ovisim o roditeljima, ne mogu ni zamisliti da sam učinila drugačije. Naučila sam kuhati i sama prati i peglati veš, bez toga da zovem mamu da to napravi umjesto mene jer se meni ne da i imam puno za učiti.

Odem, kao i svaki student, ponekad u menzu. Također, kao i svaki student izlazim, kupujem si odjeću, idem na kave, popijem pivo, priuštim si večeru u restoranu i živim normalnim životom.

I apsolutno mi ništa ne nedostaje. Naravno da bih voljela jednog dana živjeti s nekim i sanjam o tome, ali mi ne pada na pamet iz nekog svog hira ili lošeg trenutka nazvati mamu i pitati ju mogu li se vratiti kod nje.

S roditeljima sam izgradila predivan odnos koji je puno bolji, čvršći i na potpuno drugoj razini nego dok sam živjela s njima. Gotovo svaki dan odem kod njih na kavu, nedjeljom na ručak, a tu i tamo im i pospremim stan jer želim biti ta koja će o njima brinuti, a ne oni o meni, unatoč mojim zdravim rukama i nogama.

Postoje brojne prednosti samostalnog života, a to je uistinu sloboda koja se ne može kupiti, a ni opisati dok ju ne doživiš. Mnogi mi znaju reći da bacam novce u vjetar i da sam mogla dobre pare uštedjeti da sam ostala živjeti s roditeljima. Međutim, mišljenja sam da ne trošim uludo novce ako ih ulažem u sebe, svoj rast i vrijeme provedeno u miru, tišini i stanu u kojemu mi je predivno.

Ne trošim uludo novce ako si u svakom trenutku mogu dovesti u stan koga želim, pustiti glazbu koja mi se u tom trenu sluša ili skuhati svoje omiljeno jelo.

Ne trošim uludo novce ako učim kako biti odgovorna, samostalna i neovisna osoba.

Ne trošim uludo novce ako plaćam slobodu i svoj vlastiti dom – jer tvoj je dom tamo gdje si napraviš da bude, a ne tamo gdje si ga kupio.

Mnogi ljudi imaju kupljene nekretnine, a osjećaju se u njima kao stranci. Mnogi ljudi žive u luksuznim vilama, a sutra bi htjeli pobjeći iz njih. Mnogi ljudi posjeduju kuće i vikendice, a nisu sretni i zadovoljni s vlastitim životima.

Ne osuđujem nikoga i ne govorim da je jedino moj put ispravan i da bi tako svatko trebao učiniti. Odluka o preseljenju u podstanarski stan bila je isključivo moja odluka koju sam duže vremena čuvala u sebi, ali ju prije godinu dana realizirala. I dok je meni dobro, trebalo bi biti dobro svima oko mene koji mi žele dobro. Ostalima je bolje da šute.