Psorijaza je bolest koja me prati negdje od 13. godine. Nakon tatine se smrti mnogo toga u mom životu promijenilo, a s tim je promjenama nastupila i psorijaza.

Koža mi se odjednom bila počela ljuskati, a da tome nismo znali uzroka. U početku smo mislili da je od šoka, potom od prehrane, a onda i od puberteta pa da će brzo proći. Međutim, nije nestajalo. Štoviše, rane su bile sve intenzivnije te su se pojavljivale na sve više mjesta na mom tijelu, a najviše po nogama, laktovima i vlasištu.

Najobičniji osip, ogrebotina ili ubod komarca ponekad bi se znali pretvoriti u žive rane. Morala sam paziti koji šampon ili gel za tuširanje koristim kako mi se stanje ne bi pogoršavalo.

Naravno, dermatolog je odmah ustanovio da je riječ o psorijazi, kroničnoj kožnoj i vjerojatno u mom slučaju nasljednoj bolesti, jer su ju imali moja mama, baka i prabaka. Srećom, nije prijenosna i zapravo je dosta česta.

U osnovnoj sam školi radi psorijaze trpjela ismijavanja. Vršnjaci su bježali od mene na hodniku i nisu se htjeli družiti sa mnom, misleći da ću ih zaraziti. Moji su me bivši dečki u kasnijoj pak dobi ispitivali postoji li kakav lijek za to, zašto ne odem kod privatnog liječnika (iako sam bila i nije mi previše pomogao) te na koje načine mogu sakriti psorijazu da se, barem u društvu, ne vidi toliko.

Sjećam se nedavne situacije kada mi je osoba rekla da operem kosu jer ne mogu ići s njom u goste takva, iako su ljuskice na vlasištu bile neznatne i nitko ih, pokraj uredno svezane pundže, nije bio ni primijetio.

Nažalost, ljudi često radi moje psorijaze misle da ne perem kosu, ne vodim računa o sebi i o svojemu izgledu te da imam perut. Međutim, psorijazu bih opisala kao bolest koja te (kao, na kraju krajeva, i svaka druga) ništa ne pita i na koju ne možeš pretjerano utjecati, koliko se god trudio. Paziš na prehranu, nastojiš se što manje sekirati i stalno isprobavaš nove proizvode za koje misliš da bi ti mogli pomoći, ali psorijaza uvijek nekako pronađe put da negdje izbije.

I naravno, nije izliječiva jer se nalazi u genima.

Međutim, zanimljiva je činjenica da je se nikada nisam sramila. Štoviše, otvoreno pričam o njoj te ju čak i pokazujem, ispitujući ljude koju bi mi kremu mogli preporučiti da se simptomi makar malo ublaže. Također, bez problema ulazim u more i bazene, a ljeti ponosno nosim suknje i kratke hlačice, gotovo zaboravljajući da mi noge odaju ljuskave tragove.

I uvijek pritom mislim – da barem svi ljudi na svijetu mogu tako zavoljeti svoje mane.

Da ih barem svi ljudi na svijetu nemaju potrebu skrivati i glumiti pred drugima ono što nisu.

Da barem svi ljudi na svijetu mogu prihvatiti sebe točno onakvima kakvima jesu, sa svim svojim malim nesavršenostima.

Jer upravo nas te nesavršenosti svakodnevno jačaju i grade. Te nas nesavršenosti čine ljudima.