Po treći put u malo više od dvije godine preselila sam u novi stan. Razlog je tomu vrlo jednostavan – nije mi se sviđao onaj u kojemu sam do tada živjela.

Nije mi se sviđalo to što nije bilo tople vode u kuhinji, a u kupaonici umivaonika.

Nije mi se sviđalo to što se televizijski signal stalno gubio, iako živimo u 21. stoljeću.

Nije mi se sviđalo to što sam redovito plaćala režije, a račune nikada nisam vidjela.

Nije mi se sviđalo to što sam redovito plaćala stanarinu, a gazda me nije htio prijaviti da tamo stanujem.

Nije mi se sviđalo to što sam plaćala grijanje koje se gasilo u 22 sata, ponekad i preko dana (iako je vani bio minus), a palilo u 8, 9 sati ujutro.

Nije mi se sviđalo to što sam se ustručavala premjestiti ormarić za cipele iz jedne u drugu prostoriju kako se gazda ne bi ljutio jer to radim.

Nije mi se sviđalo to što se za svaki kvar zvalo mog očuha da ga popravi, dok je gazdin unuk sjedio kod njega i gledao televiziju.

Nije mi se sviđalo to što nisam smjela nikoga dovesti u stan iza 20 sati jer se to smatralo nekršćanskim, a i zašto bi mi netko dolazio tako kasno.

Nije mi se sviđalo to što me se ispitivalo gdje idem, gdje sam bila, što radim i zašto sam toliko mirna da me se i ne vidi i ne čuje.

Nije mi se sviđalo to što se gazda drugačije odnosio prema mojim roditeljima, a drugačije prema meni.

Još mi se od samoga početka ništa od toga nije sviđalo, ali mislila sam da ne mogu naći bolji stan. Uostalom, nije mi ga se ni bilo dalo tražiti jer sam mislila da nemam vremena za selidbu i slušala druge ljude koji su mi govorili: ma šta ćeš seliti, ostani još tu gdje jesi, tu ti je zasad dobro.

Stalno sam se vodila tek ponekim prednostima stana – bila je mala stanarina, imala sam svoj mir te sam živjela blizu roditelja i u centru grada.

Vodila sam se time da je sve to što se događalo normalno jer ipak živim u tuđoj nekretnini i gazda ima pravo raditi s njom što želi, bez obzira na to što je netko drugi u njoj i plaća najamninu.

Vodila sam se time da mi ionako nije imao tko dolaziti, iako su neki jedva čekali da preselim kako bi me mogli posjećivati i pritom se osjećati mnogo slobodnije.

Toliko sam se konačno bila i uvjerila u sve to da, kada mi je još u listopadu bio ponuđen današnji stan, čvrsto sam ga odbila i nastavila po svome. Još kada sam čula da se nalazi u suterenu, nije mi ni bilo palo na pamet da preselim u njega.

Naravno, opet sam slušala razne priče.

Da u takvom stanu nema dovoljno svjetlosti.

Da će mi se pojavljivati vlaga na zidovima.

Da u suterenskim prostorima žive siromašni ljudi i osobe s društvene margine.

Sve su to bile neosnovane priče u koje sam brže i lakše bila povjerovala, nego u činjenicu da mi je u bivšem stanu zaista bilo loše. Zapravo se nisam mogla suočiti s time da sam si za sve to što sam proživljavala tamo isključivo bila sama kriva, jer sam dozvolila da se netko tako ponaša prema meni i nisam na vrijeme reagirala.

Međutim, srce je sve više vuklo prema nečem boljem.

Namjerno bih prolazila kraj zgrade, ušavši čak jedanput u njezino dvorište da vidim kako izgleda. Nakon toga sam došla vidjeti i stan, upoznavši se s izrazito dragom gazdaricom koja je već žena u godinama i samo je htjela da joj netko dođe, posebice sada jer praktički uopće nema studenata u gradu.

Nakon nekoliko sam joj tjedana rekla da ću možda doći, ali da još moram razmisliti. Mislila sam da selidbom u novi stan nešto gubim i da će mi u njemu biti još lošije. Međutim, postoji li što gore od činjenice da si zarobljen i da se svaki tvoj korak pomno prati?

Na kraju sam počela moliti Boga da mi da znakove da zaista trebam preseliti. Iako je stalno davao, još mi uvijek nije bilo to to, sve dok doslovno nisam bila primorana to učiniti jer je draga osoba koja inače radi u inozemstvu htjela ostati par dana kod mene.

Odlučila sam riskirati i preseliti, pa šta bude.

I znate što se dogodilo? Apsolutno ništa.

Živim već mjesec dana u drugom stanu i mnogo sam smirenija. Mogu dovesti koga god i kada god želim jer je to sasvim normalno i o tome ne bi trebalo uopće biti govora. I ovdje je stanarina u redu, imam svoj mir, živim samo malo dalje od roditelja i nisam u strogom centru, ali sam bliže faksu. Također, imam svjetla onoliko koliko mi je potrebno, vlage uopće nema jer je stan renoviran, a siromašna nisam. Štoviše, bogatija sam za još jedno novo iskustvo koje će mi pomoći u osobnom rastu.

I ne mogu reći da je ovaj stan savršen.

Nije. I vjerojatno nikada i neću naći idealnoga dokle god sam podstanar.

Kažu ljudi da uvijek imam opciju vratiti se kod roditelja, ali nemam.

Znam da ovo mnogi opet neće razumjeti, ali to i ne tražim.

Uvijek mogu otići kod svojih roditelja, mogu tamo i prespavati, a kada bi mi život ovisio o tome da se vratim živjeti s njima, sigurna sam da bih i to mogla. No, nije poanta u tome, nego je cilj da samu sebe izgradim, iznova učim pregovarati s ljudima i suočim se sa svime onime što se jednom riječju naziva život.

Život nije hodanje pod majčinom suknjom i čekanje da ti roditelj skuha ručak, opere veš i utješi te, a ti ćeš razmišljati na koji bi se bok radije okrenuo kako bi ti bilo ugodnije ležati.

Život nije ni slušanje drugih ljudi koji će te uvijek htjeti odvratiti od pravog puta jer će se iz njihove perspektive on činiti lažnim, ili će znati da ga nisu sposobni slijediti pa će i tebe željeti spriječiti u tome.

Život je borba koja te može slomiti ili izgraditi. Ja sam svoju opciju odabrala.

I baš sam zato odlučila živjeti upravo u suterenskom stanu, koji bi mnogi izbjegli u širokom luku. Radije i s velikim ponosom izabirem to, nego odustajanje od rada na sebi.