Iako na blogu njegujem pozitivno razmišljanje i rad na sebi, postoje trenutci u kojima se slomim i mislim da sve napisano ne vrijedi i za mene.

Tako sam donedavno smatrala da me Bog kažnjava za neke moje postupke iz prošlosti. Nesvjesno sam se krivila za stvari koje sam učinila prije nekoliko mjeseci, posebice u odnosu u kojemu sam na koncu ja bila ta koja je ostavljena.

Pokušavala sam na sve moguće načine umanjiti taj osjećaj, ali on je samo rastao. Gledala sam motivacijske videe na YouTubeu, slušala razne ljude i pričala s prijateljima koji su govorili – on je kriv, nije te vrijedan, nije te znao cijeniti, nije bio problem samo u tebi, kreni dalje.

Međutim, ništa od toga nije dopiralo do mene jer bih neprestano krivila isključivo sebe za prekid veze i taj me osjećaj zapravo izjedao. Nekako sam mislila da tonem sve dublje u propast, a tako je i bilo.

Takvo se razmišljanje počelo odražavati i na moju svakodnevicu. Kad god bi mi se dogodilo nešto što sam osobno smatrala lošim, mislila sam da je to zbog mojih prijašnjih pogrešaka.

Da sam s pravom ostavljena, iako sam i ja bila ta koja je ostavljala.

Da nikada neću upoznati nikoga tko će mi odgovarati jer sam netko tko ne zna graditi odnose, iako imam dugogodišnja prijateljstva i poznanstva.

Da svi novi ljudi dolaze u moj život samo da bi me povrijedili, iako sam u međuvremenu stekla divne poznanike koji su već sada pokazali da im je stalo do mene.

Da sam jednostavno loša osoba, iako to ne možeš biti ako si uvidio svoje pogreške i ako svjesno radiš na tome da ih ukloniš, odnosno ako si se čak već i promijenio i nepojmljivo ti je da činiš onakve stvari kakve si činio prije par mjeseci, godinu ili pet godina. Nedvojbeno je da si bolji nego prije.

Da mi je to kazna za sve što sam učinila, iako se često ne bih mogla ni sjetiti o kojim je konkretno postupcima bila riječ.

Jednostavno, svakodnevica mi se bila pretvorila u to da i bez nekog razumnog razloga smatram da je sve ono što mi se dogodi, a što ne želim, svojevrsna karma. Kada sada razmišljam o tome, čini mi se kao da sam namjerno odlučila osjećati se loše i pomirila se s time da će mi se događati loše stvari, na koje sam čak bila i pripravna jer bolje nisam ni zaslužila.

Za takve misli često nisam znala ni odakle su došle, niti se sjećam da sam ikada tako razmišljala. Međutim, valjda čovjek treba proći i tu životnu fazu kako bi postao jači. Naravno, nisam mogla dugo vremena tako razmišljati, niti je to uopće bilo prirodno, a niti istinito.

Vrlo sam brzo shvatila da me Bog ne kažnjava. Kažnjavam ja samu sebe. Svojim negativnim mislima, a potom i postupcima kao njihovom neminovnom posljedicom.

Kada sam to shvatila, u moj su život počeli ulaziti mnogi blagoslovi.

Ili sam ih tek tada postala svjesna.

Postala sam svjesna da i dalje imam u životu sve ono što mi treba, da mi odlaskom jedne osobe koja ionako nije bila za mene (jer da je, ostala bi sa mnom) ništa nije oduzeto i da zapravo i dalje mogu biti sretna – ako to odlučim biti.

Postala sam svjesna da ništa nije izgubljeno, već dapače – ako sam nekoga izgubila, to je znak da se otvorilo mjesto za ulazak još bolje osobe.

Ovo se može primijeniti i na sve ostale životne situacije. Dokle god imaš zdravlje, krov nad glavom, hranu i onih nekoliko ljudi kojima je iskreno stalo do tebe, imaš sve.

I uvijek imaš šansu popraviti stvari. S nekom drugom osobom, u nekoj novoj prilici, nekim dobrim djelom, lijepom gestom ili poklonom.

Sve se u prirodi mijenja, pa tako i čovjek. Tu si da učiš iz svojih pogrešaka jer jedino zahvaljujući njima možeš napredovati. Pogreške su znak da si čovjek od krvi i mesa, ali isto te tako mogu gurnuti naprijed, ojačati i učiniti boljim nego što si bio prije nego što si ih učinio – ako nešto iz njih spoznaš i naučiš.

Sve će ostalo doći samo po sebi.

Ne treba žaliti za ljudima koji su sami odlučili otići iz tvojega života. To je njihova odluka i njihovo pravo. Ako ništa drugo, ispisali su jedno poglavlje u tvojoj životnoj knjizi koje je također tu s nekim razlogom.

Doći će netko tko će odabrati baš tebe. Sa svim vrlinama i manama.

A ako ti je iskreno žao zbog stvari za koje smatraš da si krivo napravio ili da si mogao bolje i počneš raditi na sebi, ne bi trebalo postojati nikakvo samokažnjavanje nego samo gledanje naprijed, u budućnost. Bog će ti pritom čuvati leđa, a ne te osuđivati ili kažnjavati.

Druga je stvar ako se ne pokaješ i ne postaneš svjestan gdje si pogriješio, nego nastaviš po starom i uvijek prebacuješ odgovornost na nekog drugog.