Imam tu sreću da još od razdoblja srednje škole točno znam čime se želim baviti u životu. Ako nekad i nisam bila sigurna u to, srce je znalo i uvijek me spontano vodilo u smjeru pisanja i novinarstva.

Nakon srednje tehničke škole koja mi je čak i išla (voljela sam kemiju i dan danas mi je plan B), upisala sam potpuno drugačiji fakultet – tadašnji Odjel za kulturologiju, smjer Medijska kultura. U nijednom trenutku nisam požalila ili se zapitala je li taj studij pravi izbor za mene. Kako je vrijeme odmicalo, tako sam dobivala sve više znakova da sam točno tamo gdje trebam biti.

Već na prvoj godini pokazala sam inicijativu za sudjelovanje u nekoliko projekata. Jedan je od njih bio rad u Notanu, studentskom časopisu Akademije za umjetnost i kulturu koji izlazi od 2016. godine. Riječ je o platformi na kojoj studenti imaju priliku objavljivati svoje umjetničke, seminarske i znanstvene radove koji obrađuju različite teme s njihovog gledišta. Ideja je Notana promoviranje rada studenata i profesora Akademije te njihovo povezivanje, ali i komuniciranje sa studentima s drugih hrvatskih i inozemnih sveučilišta.

Spontano sam se bila javila tadašnjem glavnom uredniku i rekla mu da se želim priključiti stvaranju časopisa. Nisam znala u što se upuštam i tek sam se zapravo bila počela baviti novinarstvom, ali nekako sam osjećala da će mi se to javljanje kad-tad isplatiti.

Unatoč činjenici da sam u to vrijeme bila pomalo tajanstvena i šutljiva brucošica koja nije bila pretjerano aktivna na predavanjima, imala sam iznimno izraženu volju i želju za radom. Željela sam isprobavati nove stvari i nisam dopustila da me strah od nepoznatog spriječi u mojim naumima.

Počela sam raditi razne ankete, pisati osvrte na kulturna događanja, intervjuirati talentirane umjetnike i progovarati o važnim društvenim pojavama. Kroz sve sam to rasla – kao buduća novinarka, kao studentica i kao čovjek.

Sjećam se da sam s kolegicom jedan dan šetala glavnim osječkim trgom po zimi i snijegu i ispitivala prolaznike koji im je Advent bolji – onaj u Tvrđi ili u centru. Nije mi bio problem smrzavati se, razgovarati s nepoznatim ljudima i nailaziti na potencijalno odbijanje davanja odgovora ili predrasude. Dapače, bilo mi je toliko zabavno da nisam htjela da završi.

To je bio jedan od trenutaka u kojemu sam shvatila da je novinarstvo moj poziv.

Takva se tradicija rada za Notan nastavila sve do veljače ove godine, uz pauze s obzirom na odsutnost bivših urednika i ostale okolnosti. Uz rad na časopisu, radila sam i na raznim drugim projektima, postala prvostupnica i upisala diplomski studij.

Međutim, uvijek sam smatrala da sam u nečijoj sjeni i da moji talenti još uvijek nisu vidljivi. Ponovno nisam dovoljno vjerovala u sebe. Kada su me pitali želim li biti glavna urednica petog izdanja časopisa, nisam se osjećala spremnom na to. U glavi sam imala sljedeće misli:

Ne želim biti urednica, već obična novinarka.

Neću se znati snaći.

Neću se znati dobro organizirati.

Neću imati s kime raditi.

Neću znati pričati o časopisu pred profesorima i kolegama.

Unatoč svemu, postala sam zamjenica urednika i intenzivno smo počeli raditi na novom broju, posebice u razdoblju karantene, što je bilo izazovno budući da nismo mogli komunicirati uživo, nego isključivo putem mailova, društvenih mreža i telefona. Međutim, imali smo mnogo više vremena za raspisivanje materijala i stvaranje novih ideja, kojih se možda ne bismo ni sjetili da su okolnosti bile drugačije. Naravno, trebalo je više mjeseci da to izdanje izađe, ali svjetlo je dana uspješno ugledalo početkom ove akademske godine.

Za sve mi se to vrijeme u podsvijesti nalazila činjenica da ću postati glavna urednica idućeg broja jer je većina tadašnjeg uredništva bila na petoj godini. Ipak, i dalje sam smatrala da će se naći netko tko će obavljati taj posao umjesto mene.

Sve dok nije došao trenutak kada je trebalo održati promociju novog izdanja.

Iskreno, bila sam toliko nervozna da mi je došlo da odustanem od svega. Ponovno su mi padale svakakve ideje na pamet – da napišem kolegama da ne dolazim, ili da se čak javim profesorici mentorici i kažem joj da više neću biti član uredništva.

Međutim, nisam dozvolila tim mislima da ovladaju mnome. Doživjela sam svoj strah kao pozitivnu tremu, a ona je samo znak da ti je do nečega stalo i da želiš da nešto na čemu si toliko radio uspije. I uspjelo je.

Shvatila sam da je sav moj dosadašnji trud i rad itekako vidljiv u trenutku u kojemu mi je jedan profesor čestitao i rekao da ostavljaju časopis u dobrim rukama, s obzirom na sve čime se bavim.

Shvatila sam da mi više nije problem pričati pred drugima o onomu što volim i u što svim srcem vjerujem.

Shvatila sam da sam se, iz povučene i pomalo uplašene brucošice koja u ono vrijeme nije imala ništa drugo osim volje i želje za radom, razvila u osobu kakva sam danas – samopouzdana studentica dvopredmetnog diplomskog studija, svjesna svojih kvaliteta i već puna znanja i iskustva u novinarskim vodama.

Rado sam, stoga, prihvatila poziv da postanem urednica našeg Notana. Ne sumnjam da ću sa svojom ekipom uspjeti učiniti velike stvari za časopis i opravdati povjerenje profesora.