Htjela si to priznati ili ne, gotovo sve značajnije stvari u mojemu životu na ovaj su ili onaj način bile ili su još uvijek povezane s crkvom i vjerom. Vodim vjersku radijsku emisiju, najbolju prijateljicu upoznala sam u crkvenom zboru, a po crkvenim događanjima, druženjima crkvenih udruga i kršćanskim stranicama upoznala sam i osobe koje su me naučile nekim životnim lekcijama.

Za činjenicu da me crkva oduvijek pratila smatram da je zaslužan upravo moj tata koji me kao malu djevojčicu svake nedjelje vodio na misu u pola 12. Mama bi ostala kuhati ručak, a tata i ja (ponekad i brat s nama) spremili bismo se i otišli u crkvu, a nakon toga na igru u drveni park (park preko puta osječkog Doma zdravlja koji je tada bio drveni).

U posljednje vrijeme često razmišljam o tim trenutcima provedenim s tatom. Ne znam je li to zato što sam pri kraju faksa i u blagoj egzistencijalnoj krizi, pa bih podsvjesno voljela da je on i fizički uz mene i bude mi podrška dok razmišljam hoću li uspjeti naći odgovarajući posao u struci. Otkako je umro prije 12 godina, uistinu sam vjerovala u to da je i dalje uz mene, ali ipak s dozom sumnje. Nerijetko bi mi bilo dosta floskula da su naši pokojni uvijek uz nas, iako ih ne vidimo, da nas gledaju s neba i da je i njima teško ako mi patimo. Htjela sam nešto konkretno.

Sukladno tomu, prije otprilike mjesec dana tražila sam tatu da mi da znak da je još uvijek tu. Pratim i inače znakove na putu i mnogo sam ih već doživjela, bilo da su bili povezani s tatom ili nečim sasvim drugim, ali u posljednje sam vrijeme dosta skeptična pa drugačije razmišljam o nekim životnim pitanjima.

Uglavnom, bila je subota i vozila sam se autom prema Slavonskom Brodu, tijekom čega sam zamolila tatu da mi pokaže da je uz mene, ali preko konkretne situacije – znak se morao dogoditi u roku od 24 sata i u obliku tatinog imena Franjo. Bilo kroz nečije dozivanje, natpis, grafit, naziv neke ustanove ili bilo što drugo, s tim sam se imenom nekako morala susresti, što bi mi bio znak da je tata još uvijek tu.

Naravno, nisam tu zamolbu mogla samo tako pustiti i više ne razmišljati o njoj. Tako sam mahnito tijekom ostatka vožnje ciljano tražila najsitnije moguće znakove u vidu registracijskih tablica, natpisa na kućama ili pak prometnih znakova. Doduše, kada sam ušla u Slavonski Brod, malo-malo nailazila sam na putokaz na kojemu je pisalo Franjevački samostan, ali za njega sam već znala da postoji u tom gradu pa to i nisam smatrala znakom.

Nakon nekog sam se vremena odlučila opustiti i cijeli je taj dan prošao, a da se nije ništa dogodilo. Čak sam bila potpuno i zaboravila na to, sve do sutrašnjeg dana dok se nisam spremala u popodnevnu šetnju. S obzirom na to da je bilo krenulo ljetno računanje vremena, htjela sam otići provjeriti u koliko sati počinje večernja misa i je li se išta promijenilo po tom pitanju. Nakon što sam došla do plakata sa župnim obavijestima ispred crkve i saznala kada je misa, pogledala sam u jedno mjesto na papiru i uočila ovo:

2. travnja obilježavao se Sv. Franjo Paolski, točnije upravo te subote kada sam se vozila do Broda. Tako me očito tata preko imena tog sveca pratio cijeli taj dan, i to na najljepši mogući način (ponovno preko vjere), a ja za to nisam ni znala, niti sam takvo nešto uopće mogla slutiti.

Od toga dana više ne vjerujem da je tata i dalje uz mene. Sada to znam.