Činjenica da više nemam predavanja jer sam na zadnjoj godini faksa dovela me do toga da se više posvetim poslu koji volim najviše na svijetu – pisanju. Iako sam pisala i svih ovih godina, to nikada nije bilo toliko često i uglavnom nije bilo za zadovoljavajuću plaću jer sam sa strane imala i druge obveze.

Međutim, nisam ni slutila da ću se s vremenom početi susretati s određenim komentarima ljudi koji očito ne razumiju težinu i važnost ne samo svog, nego svakog posla. Većinom su se svi svodili na isto: Pisanje je lagano, ne radiš fizikaliju i ne moraš rano ustajati. Nisi se umorila poput mene. Blago tebi, barem si bila cijeli dan kod kuće. Sigurno nisi radila osam sati, nego mnogo manje. Znam ja kako to ide – malo pišeš, pa malo tipkaš po mobitelu. E, a kada ćeš naći pravi posao?, itd., itd.

Osobe koje izgovaraju takve rečenice ne znaju da nekad (čitaj: gotovo stalno u posljednje vrijeme) znam provesti i po 12 sati dnevno pretražujući članke na internetu, često ih prevodeći sa stranih jezika i oblikujući u novi, smisleni tekst.

Ne znaju s koliko sam se ljudi u jednom danu morala čuti i dogovoriti suradnje, što također ponekad nije jednostavno jer svi mi imamo svoje interese koje je potrebno međusobno jasno iskomunicirati i sklopiti kompromis.

Ne znaju da su mi prsti utrnuli jedno pet puta, glava i oči zaboljele jedno deset, a noge jedva dočekale da prohodaju izvan 30 kvadrata mog stana, na svježem zraku.

Ne znaju da pisanje, po svemu sudeći, i jest pravi posao. Vrlo vjerojatno ne znaju ni potpuno objasniti što za njih zapravo znači ta sintagma.

Ne znaju da sam, uz pisanje diplomskog, paralelno razmišljala o još pet stvari i kako ću ih uopće stići odraditi. Neke sam morala i odbiti jer ih fizički ne bih stigla napraviti, a navodno ništa ne radim. Samo sjedim i pišem.

Stoga sam se u jednom trenutku zapitala odakle nam pravo da zaziremo u tuđe vrijeme, zanimanja i način života općenito? Po čemu mjerimo težinu određenih poslova? Po broju odrađenih sati ili količini mentalnih breakdowna? Kako znamo kako izgleda nečiji dan i što osoba točno radi, premda je cijelo vrijeme kod kuće? Kako se osjeća? O čemu razmišlja? Muče li ju neki strahovi ili traume pa možda zbog njih „sporije” obavlja svoj posao i spava do 11, a ne do 6 ujutro? Možda je bolesna pa je prisiljena raditi od kuće?

Najgore je od svega što se osobe koje su mi rekle da samo sjedim i pišem vrlo vjerojatno i ne pitaju sve ovo. Ne trude se ni saznati niti pokušati razumjeti sve ranije navedeno, čak i nakon podrobnih objašnjenja. Više bih cijenila da mi je osoba možda i izgovorila takvo nešto, ali nakon mojih pojašnjenja rekla: U redu, mislio sam da je to mnogo lakše. Oprosti, prevarila sam se, vjerujem da ni tebi ponekad nije lako.

No, s takvim sam se rečenicama jako rijetko susrela. Uglavnom su me razumjeli ljudi koji također rade od kuće i znaju koliko to zna biti stresno, baš poput svakog drugog posla. Svaki je posao jednako težak, jednako važan i jednako vrijedan. Da nema ljudi koji rade od kuće, danas ne bi uspješno poslovale mnoge IT tvrtke. Isto tako, da nema fizikalaca, ne bi bilo sagrađenih kuća, okrečenih zidova, ulaštenih cipela, popravljenih automobila, skrojenih komada odjeće i još mnogo drugih stvari.

Nismo svi za sve. Ono što je nekome lagano, drugome može biti teško, i obrnuto. Netko će nakon par sati odrađenog posla biti umoran, dok drugoj osobi neće biti problem odraditi cijeli dan ako treba i osjećat će se super. Nekome će uredski posao od 9 do 5 savršeno odgovarati, dok će netko stalno htjeti biti na sto strana jer ga to puni adrenalinom. Netko će obožavati fizikaliju i nikada mu ne bi palo napamet sjediti za računalom jer ga to psihički umara, dok ima ljudi koji nakon pola sata takvog rada jedva stoje na nogama, ili su jednostavno kreativci pa radije biraju odraditi nešto online.

Međutim, i jedni i drugi rade. Nitko ne radi manje ili više od onog drugog. Možda netko odradi posao u kraćem razdoblju, ali je obavio mnogo više mentalnih procesa od osobe koja je radila osam sati u skladištu, razmišljajući samo o tome gdje treba staviti koju kutiju.

Svi smo mi različiti i tu različitost treba prihvatiti. Nemojmo, stoga, podcjenjivati drugog čovjeka kraj sebe, jer što god da on radio i čime god da se bavio – sjetimo se da samo nismo hodali u njegovim cipelama.