Tvoj je netko uvijek uz tebe, a ostali lako nađu izgovore
Na današnji dan, prije 11 godina, proslavili smo tatin pedeseti rođendan.
Naručili smo mu tortu u obliku nogometnog igrališta, s velikom loptom u središtu. Kako je tata uvijek bio vrijedan, tako se taman bio vratio s posla pa je bio umoran. Ipak, radosno je bio prihvatio naše iznenađenje. Tada je još bio zdrav i sretan, a ja sam bila njegova ljubičica – djevojčica kojoj je jedina briga bila kada ćemo se ići igrati u park, ili kada ćemo ponovno crtati.
Vrzmala sam se oko njega dok je puhao svijeće, grlila ga i svako mu malo ulazila u kadar. Mama nas je fotografirala njegovim starim fotoaparatom na kojega smo svi pomno pazili. Našim malim stanom orili su se smijeh i ljubav, a susjedi su slušali i nisu nam mogli ništa, iako su mnogo puta htjeli svašta.
Nakon što smo s radošću pojeli tortu, tata je sjeo na svoje mjesto ispred ulaznih vrata i uživao u svojemu pivu. Sjela sam mu u krilo pa mi je tepao.
Danas moj tata slavi 61. rođendan.
Vrućina je jaka isto kao i tada, iako je nebo prekriveno oblacima. Po prvi puta u deset godina odlazim na tatin grob potpuno sama. Dugo gledam u njegovu fotografiju na kojoj izgleda smireno i sretno, poput anđela. Čupam s ploče listove trave koji su pronašli način da izađu tijekom karantene i sklanjam izgorene, vjetrom pometene ljubičaste lampione.
Govorim tati da ga u posljednje vrijeme često sanjam i osjećam, gotovo kao da me cijelo vrijeme grli. Navodim mu da se osjećam usamljeno.
Govorim tati da sam, sazrijevajući, shvatila da živim u svijetu koji je često nepravedan i pun ljudi koji će ti prvom prilikom zabiti nož u leđa. Opisujem mu što se dogodilo – zamolila sam nekoga da se nakratko vidimo jer mi je teško, na što sam dobila odgovor da su moji problemi ništa spram tuđih. Druga osoba nije ni odgovorila na poruku u kojoj sam opisala svoje osjećaje jer želi odmoriti od nas.
Pretpostavljam da bi me tata, da je sada kraj mene, želio zaštititi. Uvjeravam ga, stoga, da sada više nisam razigrana djevojčica koja jedva čeka igranje u parku i crtanje, nego djevojka koja je na putu da postane žena i da je očito nužno da prođem i kroz takve stvari.
Govorim tati i o mnogo toga lijepoga. Mama je sretna s Darkom, još uvijek radi posao koji ju ispunjava, više se ne obazire na susjede i druži se. Brat je kupio novi auto i dobro mu ide na poslu, kao i Nataši. Ja kao ja – sekiram se oko faksa, uvijek nepotrebno, ali ostalo mi je još nekoliko ispita i predaja završnog do kraja preddiplomskog studija.
Govorim tati da mislim da je svako moje postignuće umanjeno jer ga ne mogu fizički s njime podijeliti, kao i da si nakon svakog uspjeha, kada ostanem sama i sve prođe, kažem: da je barem tata sada uz mene. Upozoravam ga da se bojim da će mi tako vjerojatno biti do kraja života.
U idućemu trenutku začujem glas u srcu koji kaže: Tvoj je tata uvijek uz tebe. Uvijek, što god bilo i što se god dogodilo.
Više je uz tebe od onih koji su fizički živi, a ponašaju se prema tebi kao da ih nema.
Više je uz tebe od onih koji tvrde da bi učinili sve za tebe, a djela im govore drugačije.
Više je uz tebe od onih koji te grle kada je sve u redu, a gaze kada im se ukaže prilika.
Više je uz tebe od onih koji se jave na mobitel ili odgovore na poruku samo onda kada njima to odgovara ili kad im je dosadno.
Više je uz tebe od onih koji te znaju pitati kako si, a ne znaju saslušati kada im kreneš iskreno odgovarati.
Tada shvatim da je tvoj netko uvijek uz tebe, a ostali lako nađu izgovore. Nekomu kome je stalo do tebe ni smrt ne može biti prepreka.
Govorim dalje tati da razumijem zašto je otišao s ovoga svijeta – nije to učinio zato što me želio napustiti, nego zato što je morao.
Zapitam se potom što točno imam od osoba koje me stalno napuštaju, a ne moraju. Dobivam li uistinu ono što zaslužujem, ili su to samo mrvice koje me drže uz njih da ne odem?
Tvoj je netko uvijek uz tebe. To može biti tvoj roditelj, baka, djed, prijatelj, poznanik, partner ili jednostavno netko s kime se osjećaš najsigurnije i komu možeš sve reći.
To je netko tko te osjeća bez da mu išta kažeš. To je netko komu je možda ponekad i teško biti s tobom, ali ostat će jer te voli. To je netko kojega nitko i ništa ne može spriječiti da bude uz tebe – ako to želi.
U mome slučaju, to je moj tata. Sretan mu 61. rođendan.
Možda ga ne možemo proslaviti onako kako bismo to željeli, uz tortu, puhanje svijeća i vrzmanje dok nas mama fotografira. Međutim, tko kaže da moramo?
Možda mi tata više ne može tepati dok mu sjedim u krilu, ali znam da bi me zaštitnički zagrlio, onako kako vjerojatno svi očevi grle svoje odrasle curice, i pričao svima o mojim i bratovim uspjesima. Vjerojatno bi se i malo bojao za mene i otvoreno mi to pokazivao.
Možda ja ne mogu više biti zaigrana djevojčica bez ikakvih problema, ali sigurna sam u to da ću jednoga dana živjeti život kakav zaslužujem.
I ne mora se stanom oriti smijeh i ljubav. Može biti potpuna tišina.
Tata je tu. Više od svih.
Tata me i u tišini čuje. 
