Dok prolaznici slobodno ulicom šeću,

ne znaju za sreću.

Ne znaju da postoji nešto bolje.

Hodaju bez glave i bez volje,

pa uđu u prvu krčmu koju vide

i toga se nimalo ne stide.

A u krčmi radio svira

i to ih pomalo živcira.

Na radijskom programu lokalne vijesti:

(samo)ubojstva i nesreće na cesti,

i sljedeća: „Studenti kulture medijske

postaju članovima zajednice Akademijske”

To je bila, začuje se, njihova alternativa,

ali im je takva budućnost – siva.

I taj artefakt je iskušan.

U ovom svijetu treba biti poslušan.

Dok prolaznici slobodno ulicom šeću,

ne znaju za sreću.

Viču golubovima da im se maknu s puta.

Pričaju o ženama – jedna je bijesna, druga ljuta.

Treća u kući obavlja dužnost predsjednika,

četvrtoj je drugo ime galama i vika.

A potom zastanu da potpišu „U ime obitelji” peticiju

i deru se na policiju.

Bespomoćno promatraju oko sebe svijet,

ne osvrćući se na mjesec, sunce, zvijezdu, cvijet,

pa prođu kraj jezera mrtvih labudova puna

i pitaju se gdje im je iz džepa nestala hrvatska kuna

da ubace nekoliko, tek toliko, za sreću,

dok prolaznici slobodno ulicom šeću.

Dok prolaznici slobodno ulicom šeću,

ne znaju za sreću.

Ne znaju da postoji nešto više.

Sudbina im loše živote piše.

Pa uđu u prvu krčmu koju vide

i toga se nimalo ne stide.

A u krčmi očajni ljudi i vina.

Nema više za njih kulture, kazališta, kina.

Pa im umalo novine dođu u ruke;

bace ih u stranu i odu povraćat od muke.

Žele izaći, rasteretiti se, pobjeći…

jer utekli su sreći:

„Studenti kulture medijske postaju članovima zajednice Akademijske”

I taj artefakt je iskušan.

U ovom svijetu (ne) treba biti poslušan.