Pisac obično ne može protiv toga da živi u mašti i da sve ima potrebu opisati. Ne može pobjeći od riječi.

Pisac je često vrlo kompleksno biće. Nerijetko misli da se nije dovoljno dobro izrazio ili da ono što je napisao naprosto nije dostatno.

Piscu je pisanje nešto za čega živi i nešto za čega umire. Nešto bez čega jednostavno ne može. Piscu je pisanje poput disanja i osnovnih uvjeta za život.

Piscu je najdraže napisati priču čisto onako iz glave i ostaviti ju takvom kakvom ona jest. Pisac se nerijetko boji izmjena jer misli da će time upropastiti svoj tekst ili da će njegov tekst izgubiti prvotnu poantu.

Pisac u stvaranju voli upotrijebiti svoju dušu, osjećaje i emocije kao osnovne materijale za pisanje bez uljepšavanja, a ponekad i bez onog dosadnog prepravljanja gramatičkih i pravopisnih pogrešaka koje dolazi na kraju.

Piscu je Bog darovao dar riječi kako bi riječima mijenjao svijet i igrao se njihovim nevidljivim bojama.

Piscu je Bog dopustio da stvara svijet na papiru, a ne da glumi Njega. Bog je omogućio piscu da stvara svijet riječima, a ne da ratuje, vrijeđa, ogovara, krade, zlostavlja, nameće religije i zlonamjerno prisjeća druge na ono što je bilo ‘91.

Piscu je teško. Ponekad se osjeća neprihvaćenim, posebice zato što danas rijetki ljudi uzmu knjigu u ruke i počnu čitati. Pisac često misli da će biti neshvaćen, i često je u pravu.

Pisac se često zatekne u situaciji da jednostavno mora ostaviti sve drugo po strani i samo pisati, pisati i pisati.

Pisac kroz pisanje upoznaje sebe, svoje osjećaje i svoje misli.

Pisanje je pisano ocrtavanje vremena. Pisac može beskrajno dugo pisati o beskrajno mnogo stvari. Može pisati i o ratovima, vrijeđanju, ogovaranju, krađama, zlostavljanjima, nametanju religija i zlonamjernom prisjećanju drugih na ono što je bilo ‘91.

Pisac će uvijek misliti da se nije dovoljno dobro izrazio ili da ono što je napisao naprosto nije dostatno.

Piscu je uvijek teško završiti neku priču. Uvijek na kraju priče, pjesme, romana, putopisa ili eseja može nastaviti stvarati, započeti neku novu radnju ili uvesti nove likove. Na kraju krajeva, može i samog sebe ugurati negdje u priču da ga gotovo nitko ni ne primijeti.

Pisanjem pisac nikada ne može pogriješiti. Pisanje nije poput matematike, kemije ili fizike. Neće ti zbog jednog minusa propasti cijeli zadatak.

Pisanje je stvaranje. Piscu je olovka čarobni štapić, papir svemir kojim se igra, a srce vodič. U kreativnom stvaranju ne možeš pogriješiti.

Pisac može stvarati, stvarati i stvarati – beskrajno. Nikada neće moći iskoristiti sve riječi ovoga svijeta jer ih je previše, a ponekad će poželjeti izraziti neke osjećaje i neće uspjeti pronaći odgovarajuće riječi za njih.

Piščev je način pisanja odraz njegove duše. Kako vidiš svoj fizički odraz u ogledalu, tako pisanjem možeš prodrijeti u svoju ili tuđu dušu.

Pisanjem o željama možeš probuditi želju u čitatelju. Pisanjem o emocijama možeš probuditi posve nove i drugačije emocije u čitatelju nego što je ikada prije iskusio.

Pisanjem o životu možeš navesti čitatelja da promijeni način života. Da promijeni cijeli život. Da se u njemu rodi novi život. Da prestane ratovati, vrijeđati, ogovarati, krasti, zlostavljati, nametati religije i zlonamjerno prisjećati druge na ono što je bilo ‘91.

Pisac se igra riječima kao što se djeca igraju igračkama. Nema razlike.

Pisac je zaigrano dijete u tebi. Odgajaj ga, njeguj i usavršavaj.

U tome je ljepota stvaranja. Igraš se na način koji tebi odgovara, ali razmišljaš i o tome da čitatelj mora biti zadovoljan rezultatom tvoje igre.

Tako je i Bog stvarao svijet. Igrao se, ali pomoću ljubavi. Stvorio je život i svijet oko nas. U konačnici, stvorio je Tebe. I ne misli da se nije dovoljno dobro izrazio ili da ono što je stvorio naprosto nije dostatno.