Dragi dnevniče,

danas je bio još jedan u nizu onih groznih dana od kojih mi se ledi krv u žilama, a krupne mi se suze slijevaju niz lice kad ostanem sam na kraju dana u svojoj sobi.

Opet su me zlostavljali. Opet su me pokrali. Opet su mi smrvili dušu.

Jutros sam, kao i obično, u svojim polupoderanim tenisicama, staroj širokoj majici i hlačama starijeg brata odlučio krenuti ranije u školu da stignem kupiti sendvič. Majka mi je dala zadnjih dvadeset kuna koje je imala u novčaniku.

,,Moraš jesti, sine”, rekla mi je. ,,Ja ću se već snaći.”

Svojom toplom rukom učinila mi je znak križa na čelu i poljubila me.

,,Sretno u školi i čuvaj se.”

Uzeo sam bocu vode i krenuo. Putem do škole razmišljao sam o tome kako bi bilo lijepo da je tata živ, da me može voziti automobilom do škole kao što ostali očevi voze svoju djecu i da se može igrati sa mnom u parku kao što se ostali očevi igraju sa sinovima.

Prije svega, i da može voljeti majku i mene. Majku koja radi u dućanu za minimalac kako bi mogla prehraniti svoja dva sina. Ženu koja je prerano ostala bez muške ruke da bude uz nju. Dušu koja se godinama bori za život.

Kada sam kupio sendvič, polako sam krenuo prema školi. Pred školom me zateklo poznato društvo – mojih nekoliko vršnjaka koji me već godinama zlostavljaju. Njih očevi voze u školu u skupim automobilima i kupuju im najskuplju moguću odjeću najnovije mode.

A meni bi bio dovoljan samo tata. Da mu duša i dalje živi na ovomu svijetu. Mogu živjeti hodajući u polupoderanim tenisicama, staroj širokoj majici i hlačama starijeg brata. Ali bez oca ne živim, nego preživljavam.

,,Šta je, mali?” dobacio mi je Mislav, tzv. vođa te svoje grupice. Nisam ništa odgovorio, samo sam ih pokušao zaobići da uđem u školu. Međutim, stali su na stepenice koje vode u školu i zapriječili mi put. Cijelo vrijeme su se smijali, nazivali me pogrdnim imenima i gurkali. Ostala se djeca uopće nisu osvrtala na to što mi se događa; glumila su da ništa ne vide. Je li to zbog straha ili zbog toga što smatraju da je vršnjačko nasilje danas normalna stvar, ne znam.

,,Ajde, sada ćeš fino poći s nama da ne bi vidjeli svi ovi glupani što ćemo ti učiniti.”

Strah mi se utjerao u kosti, iako sam već bio pripravan na ono što me čeka. Zlostavljanje. Potkradanje. Mrvljenje duše.

Batine. Koje su svaki puta bile sve gore, jače i bolnije.

Ovoga su me puta odveli iza nekog grma u blizini škole, tako da nas nitko ne bi mogao vidjeti.

,,Prvo ćeš nam reći šta imaš od pljuge, a onda nam dati sve pare koje ti je mamica danas ostavila”, rekao je Mislav.

,,Nemam ništa.”

,,Ne seri, mali”, dobacio je Dino. ,,Znamo da imaš. Šta to skrivaš u ruci?”

Bijesno mi je uzeo sendvič i bocu vode koje sam nekako pokušao sakriti ispod jakne. Dvojica dječaka skinuli su mi ruksak i jaknu i iz džepova jakne izvadili nekoliko kuna koje sam sačuvao kao ostatak od kupljenog sendviča. Htio sam da majka od tih novaca večeras napravi hot-dogove za večeru.

,,Rekao si da nemaš ništa, stoko!”

Spustivši me na zemlju, počeli su me snažno udarati šakama po trbuhu i šutati nogama po glavi. Mislav mi je otvorio ruksak, iskidao nekoliko ispisanih listova iz bilježnice i stao mi ih gurati u usta. Dvojica drugih dječaka koji su bili s njima držala su me dok su mi Mislav i Dino gurali papire u usta i prosipali mi vodu iz boce po glavi.

Jedan od dječaka bacio je moj sendvič na pod i uronio mi glavu u njega. Ostali su me sve vrijeme snažno udarali po rukama, nogama i trbuhu. Bojao sam se da će mi slomiti sve kosti u tijelu. Na trenutke uopće nisam mogao udahnuti zrak. Mislio sam da ću umrijeti.

Međutim, preživio sam.

,,Operi se, idiote. Izgledaš k’o klošar”, dobacio mi je Mislav na kraju.

,,I pozdravi svoju mamu, kurvu.”

Nasmijali su se u glas, pljunuli na mene i otišli. Htio sam ustati, otići za njima i obraniti čast svoje majke, ali izgubio sam svu snagu. Ostavili su me mokrog, izudaranog, pretučenog i uplašenog. Nakon nekoliko sam minuta nekako smognuo snage da ustanem i pokupim razbacane bilježnice i praznu bocu vode.

Brzo sam otišao do toaleta da se obrišem i sredim, tako da izgleda kao da mi se ništa nije dogodilo.

,,Kako ti je bilo u školi, sine?” pitala me majka kada sam se vratio doma.

Opet su me zlostavljali. Opet su me pokrali. Opet su mi smrvili dušu.

,,Dobro, majko. Danas nismo učili ništa novo.”