Uh… Kako započeti pisati tekst o najboljem i definitivno najuzbudljivijem ljetu dosad u mojemu životu?

Iako se smatram vječnim piscem, ponekad riječi ne mogu opisati sve ono što sam doživjela, barem ne u dovoljnoj mjeri. Stoga ću pokušati biti kratka jer emocije me još uvijek drže.

Sve je počelo jednom spontanom odlukom da spakiram kofer i odem na more nakon nekoliko mjeseci provedenih u uglavnom depresivnom raspoloženju. Svaki mi je dan prije toga izgledao isto – pisala sam, jela, spavala i patila za bivšim zaručnikom. A onda sam odlučila nešto promijeniti jer mi je dosadilo biti nesretna ako imam priliku za boljim, koja je ustvari uvijek tu.

Sve je počelo jednim ranim kišnim jutrom tijekom kojega sam trčala na vlak iz Osijeka za Rijeku. Provela sam cijeli dan na putu i tu noć prespavala kod prijateljice (čitaj: vrtjela se po krevetu s možda dva sata sna). Ujutro sam se zbog umora htjela vratiti, no upravo to moje neodustajanje u najtežim trenutcima kasnije se višestruko isplatilo. Ponovno nisam znala što me čeka, ponovno sam išla u nepoznato i nije me uopće bilo briga kako će završiti. Odlučila sam se prepustiti vjeri u to da život piše priče koje uvijek završe za moje najveće dobro.

Na kraju je upravo tako i bilo. Završilo se tjednom provedenim u Franjevačkom samostanu svetog Dujma u Kraju na predivnom otoku Pašmanu, u društvu predivnih ljudi koje sam ondje susrela. Upravo ono što sam tamo doživjela predstavilo mi je temelj za dalje i dalo mi snagu da se suočim sa svime što me još čekalo. Upoznala sam toliko mladih na jednom mjestu koji su zdužno slavili Gospodina (posebice svoju tamošnju cimericu Marinu i svog „tajnog anđela” Danielu). Razgovarala sam i s nekoliko svećenika koji su mi svojom otvorenošću i pozitivom predstavili vjeru na potpuno drugačiji način od onoga koji sam ranije poznavala. Kroz sve to mnogo sam dublje i istinitije spoznala Božju ljubav, uistinu shvativši da Mu trebam više vjerovati i predavati Mu svoj život jer On uvijek sve izvuče na dobro. Osim toga, u duhu inspiracije i u jednoj od meditacija napisala sam bila i ovu molitvu koja je dotakla srca mnogih, pa možda pomogne i tebi:

Gospodine, otvori mi srce za moj osobni i još dublji odnos s Tobom koji će biti temelj izgradnje mojih talenata. Daj mi da prepoznam svoju istinsku svrhu i poslanje te da ih izvršavam Tebi na slavu i čast. Zahvaljujem Ti na svim talentima koje si mi podario, a koje sam već prepoznala u sebi. Molim Te, daj mi snage da mogu razlučiti na koje ću ih načine primjenjivati kako bih služila Tebi i bližnjima te kako ih moje srce ne bi s vremenom zanemarilo. Neka svi moji talenti ponajprije budu na mir i radost svemu svijetu. Podari, molim Te, milost i svima ostalima da mogu prepoznati svoje talente, makar bili naizgled nevidljivi, te ih iskoristiti Tebi na čast i služenje. Hvala Ti, Gospodine, na svim darovima kojima nas svakoga trenutka obasipaš. Hvala Ti.

Završilo se potom idućim tjednom provedenim ponovno u Rijeci koja me natjerala da se penjem po njezinim stepenicama i uzbrdicama te dobijem upale mišića taman pred posao spremačice. Međutim, natjerala me i da naučim pravilno reagirati u stresnim situacijama. Imala sam izbor – vratiti se u Osijek i vrlo vjerojatno cijelo ljeto ne raditi ništa, ili otići na još jednu sezonu kad sam već na moru i zaraditi koju kunu. Nakon par dana ne tako uspješne potrage za poslom, prijateljice (koje opet znam iz crkve) nagovorile su me da odem s njima raditi u kamp San Marino u Loparu na Rabu.

Završilo se tako dvama mjesecima najbolje i najuspješnije odrađene sezone ikada od koje sam isto tako u početku htjela odustati, posebice u trenutcima pred putovanje katamaranom iz Rijeke do Raba u kojima sam se, istraumatizirana prethodnim iskustvima, pitala je li mi ponovno potreban toliki stres. I koliko god da mi je ponekad uistinu bilo teško i naporno, na kraju sam dana ostala zadovoljna apsolutno svime – hranom, smještajem, plaćom, radnim vremenom i većinom kolegica, ali ponajviše stručnošću i profesionalnošću poslodavca (posebice drage šefice Sanje i nadzornica Jelene i Nikoline) te stalno prisutnim osjećajem da je moj rad negdje napokon cijenjen. Naravno, nije ni ova sezona bila idealna, ali u tome i je ključ – da iz nesavršenih situacija izvučemo savršene pouke.

I na kraju se sve završilo jednom jako važnom lekcijom koju ću ponijeti dalje kroz život – odluke koje doneseš unatoč strahu uglavnom te dovedu do najvrednijih mogućih iskustava. Samo ih je važno donijeti i ne vjerovati crnim mislima jer one najčešće lažu, nego životu i Bogu. Stoga Mu hvala na – još ću jednom ponoviti, iako je i to premali izraz – najboljem ljetu dosad (i zasad) u mojemu životu.

Jeseni, dobro došla, jedva čekam vidjeti što mi pak ti spremaš!