U posljednje se vrijeme susrećem s različitim komentarima na račun načina na koji živim, i to od ljudi koji me gotovo i ne poznaju, ili su upoznali samo djelić mene. Kada malo bolje razmislim, bilo ih je oduvijek, no s vremenom sam naučila drugačije reagirati na njih.

U tom sam kontekstu primijetila da se, kada god se s nekim dotaknem svog života i stvari koje volim, kroz naš razgovor provlači jedna rečenica: Ti si baš specifična. Možda bi prikladnije bilo reći posebna ili čak čudna, no ostat ćemo na ovome.

Specifična sam jer ne volim i ne radim mnoge stvari koje druge djevojke navodno vole i rade, iako bi me, kada bih ih voljela i radila, to činilo izrazito nesretnom i to ne bih bila ja.

Specifična sam jer ne želim sve odmah i sada, nego želim prvo dobro upoznati osobu i izgraditi s njom određenu povezanost.

Specifična sam jer „previše tražim”, iako sam mnogo puta u životu pristajala na premalo.

Specifična sam jer se ne šminkam mnogo i nije me sramota prošetati korzom, a da nisam u markiranoj odjeći, iako se odijevam sasvim lijepo i pristojno i ne vidim razliku između obične majice i majice na kojoj piše Nike, osim u možda malo boljoj kvaliteti.

Specifična sam jer ne slušam cajke i ne gledam filmove koji prikazuju nasilje i ubojstva, iako bi me slušanje i gledanje takvog sadržaja činilo frustriranom (uz maksimalno poštovanje ljudi koji to čine).

Specifična sam jer sam bila s ovime ili s onime u vezi, iako osobe koje to smatraju neprimjerenim ne razumiju da je to bio isključivo moj odabir i da nisam pritom učinila ništa protuzakonito, niti sam ikoga povrijedila ili mu učinila bilo što nažao.

Specifična sam jer sam upisala apsolventsku godinu i ne radim „prave”, nego studentske poslove, iako trenutno radim dva posla u struci i dogovaram treći. Također, dajem sve od sebe na postojećim poslovima kako bi me zadržali na njima i kako ne bih bila nezaposlena, kao što mnogi u početku budu nakon završetka faksa.

Specifična sam jer živim u suterenskom stanu koji brojni smatraju malo bolje uređenim podrumom i šupom, iako nisu proveli u njemu niti jedan cijeli dan. Mnogi čak nikada nisu ni kročili u njega da bi vidjeli kako zapravo izgleda i koje su sve prednosti takvog stana, pa svejedno komentiraju.

Specifična sam i nisam „prava žena” jer ne kuham svaki dan i jedem u menzi, iako postoji još hrpa i studenata i studentica koji godinama to čine i sasvim su okej s time. To ne znači da jednoga dana ili već za par mjeseci neću, ili da ne znam ništa kuhati. Na kraju krajeva, možda niti ne volim ili ne želim to činiti i to ne bi trebala biti ničija briga, niti bi to trebalo biti mjerilo moje ženstvenosti.

Specifična sam jer idem u Crkvu koja je „puna pedofilije i zlostavljača” i koja „nema veze s Bogom”, iako oni koji to govore ne znaju da mi je vjera nebrojeno puta spasila život i vjerojatno to ni ne žele saznati zbog previše predrasuda. Također, ne znaju ni da sam tamo upoznala hrpu predivnih mladih ljudi i svećenika koji uistinu žive ono o čemu pričaju.

Specifična sam jer u društvu uvijek nakon par ispijenih čaša alkohola odabirem prebaciti se na sok ili mineralnu, iako oni koji me zbog toga smatraju specifičnom ne znaju da, kada popijem određenu količinu alkohola, imam grčeve cijelu noć i jednostavno se ne osjećam dobro niti mi to odgovara.

Specifična sam jer imam svega par prijateljica, a ne ekipu s kojom se mogu napiti svake subote, iako sve njih mogu nazvati u tri ujutro ako poželim i znam da će biti tu za mene.

Specifična sam jer često objavljujem fotografije s prijateljima, hranom ili s nekog koncerta, iako oni kojima je to čudno i pretjerano ne razumiju da time zapravo samo bilježim uspomene i da me, ako im to smeta, jednostavno mogu obrisati sa svojih profila i prestati pratiti moj sadržaj.

Specifična sam jer nekad znam dnevno prehodati 15 kilometara, iako prije toga satima sjedim za računalom i potrebna mi je tjelovježba.

Specifična sam jer se rijetko ponašam prema normama i prema onome što nameću mediji, filmovi i društvo u cjelini.

Specifična sam jer slijedim svoje snove i živim kako želim jer, na kraju krajeva – nitko mi od tih ljudi koji me prozivaju specifičnom ne plaća svaki mjesec stanarinu i režije. Nitko mi ne kupuje kruh, ne radi za mene te mi ne pere i ne pegla veš. Nitko me čak ni ne pita kako se osjećam i treba li mi što, osim ljudi kojima je stalo do mene i koji su sretni onda kada sam i ja, bez obzira na moje odluke (dokle god one na bilo koji način ne štete meni ili ljudima oko mene).

U skladu s time, volim svoju specifičnost jer me izdvaja od drugih i, što je najvažnije – donosi mi rezultate. Upravo zbog nje znam da sam na pravom putu.