Sjedimo u noćnom vlaku

već izgaženi nadolazećim jutrom.

Vozimo se prema nigdje, tako bar izgleda –

u mraku, promatrajući jedino daleka gradska svjetla.

Polja su sjetna, slabo vidljiva od rose

što je na prozoru tužno smjestila svoje kapi.

Baš poput nas, čeka da toplina iz srca ishlapi

pa da zajedno zaspimo petominutnim snom.

Ipak, započinjemo razgovor

kao dva prijatelja koja se nisu dugo vidjela.

Još sinoć je, govorim, bila srijeda

i premišljala sam se hoću li poći s tobom.

Sama sa sobom vodila sam ratove:

snivala snove o ljudima s kolodvora

kojima je to dom, a nama usputna stanica

na putu za potpuni slom.

Govoriš da ne bih trebala misliti tako.

Osjećam ti nervozu i već umorni umor

od ponavljanja da je sto puta prijeđena granica.

 Ne znam, hoćeš li ikada biti posve moj

i jesam li ti se uopće svidjela?

Kroz tvoju mi sumornu tišinu samo odjekuje glas.

S prvim zrakama sunca sve je više putnika –

pričaju o obvezama koje ih čekaju danas,

škripajući nogama i zastarjelim vratima.

U njihovim osmijesima tražim vlastiti spokoj

jer još se nije pojavila prava zora.

Vlak stigne – slabe ruke jedva uhvate i nose

kofere pune naših slika.

Izlazimo na vjetar što snažno puše

i odjednom se, hodajući sve bržim korakom

počnu razdvajati naše duše.

Zbogom, ne bismo uspjeli ionako.