Nedavno nam je bliska osoba rekla kako mi ni ne znamo kako je to imati dijete.

Na tu rečenicu potaknula ju je činjenica kako je naš Noa izrazito mirna i nije zahtjevna beba. Noću spava, a danju se veselo igra. Nikada nije imao grčeve, nije još bio bolestan, u društvu se smije, svima želi ići, ne buni se kada ga netko drugi nosi te je dobar na čuvanju kod baka i djedova. Jedino, kao i većina ostalih beba, traži puno pažnje i posvećenosti koje mu mi rado i s ljubavlju dajemo. Rekli bi maltene svi – beba za poželjeti.

S druge strane, ne možemo reći da ne znamo kako je to imati dijete, iako smo roditelji tek nešto manje od pet mjeseci. Štoviše, za nas je stjecanje znanja o roditeljstvu započelo još od trenutka u kojemu smo saznali da sam trudna.

Znamo, stoga, kako je to imati dijete jer smo se plašili kada bi prošlo tek nekoliko sati od posljednjeg Noinog pokreta u mom trbuhu, a onda radosno uskliknuli svaki puta kada bih ga ponovno osjetila. Znamo kako je to jer smo se pitali hoće li i kako moj gestacijski dijabetes utjecati na Nou i na njegov razvoj, kao i na porod, a onda bili presretni kada je sve prošlo u najboljem redu.

Znamo kako je to jer sam se brinula osjeti li Noa moje suze, promjene raspoloženja, mučnine, povraćanje, žgaravice, upale, prehlade, stres tijekom polaganja vozačkog, posljedice prometne koju smo doživjeli, kap alkohola, dim cigarete u kafiću… Znamo kako je to jer sam se pitala jesam li toga dana pojela premalo ili previše hrane, jesam li se dovoljno kretala ili pak odmarala, jesam li se te noći naspavala i smijem li biciklirati u devetom mjesecu trudnoće. A onda sam rodila to maleno čudo i vidjela da ništa na njemu nije ostavilo traga.

Znamo kako je to jer smo imali više od 20 imena za dijete na popisu i mjesecima se nismo mogli usuglasiti oko jednoga, a onda smo odjednom oboje u srcu osjetili da se treba zvati Noa – imenom za koje smo tek kasnije otkrili koliku simboliku ima u našim životima.

Znamo kako je to jer smo se bojali kada smo saznali da ću morati na carski rez, preplavljeni raznim pričama o njemu i mogućim komplikacijama. Znamo kako je to jer smo se cijelu trudnoću nadali prirodnom porodu te tome kako će Petar biti uz mene i držati me za ruku dok budem rađala. A onda smo se susreli s nečim potpuno neplaniranim, neočekivanim i nepoznatim, ali nužnim i, prema mišljenju liječnika, najboljim i za mene i za Nou.

Znamo kako je to jer nakon poroda nismo znali kada ćemo Noa i ja uopće izaći iz bolnice. Bio je u inkubatoru i imao žuticu, što je uobičajeno kod beba, ali nama je svejedno sve to bilo potpuno novo. Isto nam je tako naš dolazak kući predstavio jedan od najljepših trenutaka u životu.

Znamo kako je to jer smo muku mučili s uspostavljanjem dojenja, pa onda s izdajanjem, pa onda s ogromnim osjećajem krivnje jer smo odustali od svega toga i prešli na formulu.

Znamo kako je to jer smo u početku stalno provjeravali diše li dok spava, što ponekad i danas činimo. Isto se tako i tiho veselimo slušajući njegove malene uzdahe dok spokojno spava između nas ili na prsima nekoga od nas.

Znamo kako je to jer nas nekada sve u tijelu boli, a Petar se rano ustaje na posao, no svejedno moramo nahraniti Nou i po nekoliko puta tijekom nekih noći, podići ga da podrigne te ponovno uspavati. Znamo kako je to jer nekada moramo doslovce tražiti razloge njegova plakanja, iako je i sit i čist i presvučen i u toplome i obasut našom pažnjom.

Znamo kako je to jer nikada nismo do kraja opušteni kada odemo negdje bez Noe. Bližnji nam govore da se malo zabavimo i odmorimo, ali vrlo nam brzo krene nedostajati i jedva čekamo da ga vidimo. Petru koji ga ne vidi po devet sati dnevno zbog posla sigurno je još i teže nego meni, a pred kraj tjedna vjerujemo u to da idući neće provesti na terenu pa pet dana neće biti s njime.

Znamo kako je to jer svaki puta kada negdje idemo s Noom provjeravamo može li se tamo proći s kolicima, postoji li tamo neki odvojeni prostor za presvlačenje bebe i jesmo li ponijeli sve za njega, nadajući se uz sve to da na putu neće početi neutješno plakati, a mi ga nećemo moći tako lako smiriti. Međutim, uživamo kada skupa s nama otkriva nove stvari na nekom izletu ili u običnoj šetnji gradom.

Noa, Petar i ja na Papuku

Znamo kako je to jer više ne nosimo sa sobom samo mobitele, novčanike i ključeve, već su nam osnovna oprema postale bočice, termosice pune tople vode, posudice s formulom, duda, pelene, tetra pelene, podloge za previjanje, krema za guzu, vlažne maramice, rezervni bodiji i hlačice, zvečkice, obruči za grickanje i ostale potrebne stvari. Štoviše, ni mobiteli nam više ne služe samo za pozive, poruke i scrollanje po društvenim mrežama, već za puštanje bijele buke na Youtubeu kako bi Noa lakše zaspao.

Znamo kako je to jer, dok se neki drugi roditelji bore s grčevima i nespavanjem, mi se bojimo hoće li Noa dobiti previše na težini jer se rodio s pet kilograma. Također, tu je i skrivena briga o tome kako ćemo ga onda nositi kasnije, ali znamo da ćemo uspjeti jer on je naše dijete. Isto ga je tako zabavno gledati tako istovremeno velikog i malenog, znajući da je samo naš i poseban.

Znamo kako je to jer se vječito preispitujemo radimo li sve ispravno, možemo li još bolje, je li u redu ako uzmemo pola sata ili sat vremena dnevno svatko za sebe (iako to ne da je u redu, nego je jako važno), jesmo li toga dana s njime dovoljno vježbali, jesmo li se s njime dovoljno igrali, jesmo li mu dali dovoljno pažnje, je li mu boja stolice u redu, jesmo li ga dovoljno toplo obukli i kada ćemo ga okupati.

Znamo kako je to jer se stalno brinemo hoće li negdje pasti, hoće li mu se pritom nešto dogoditi, hoće li progutati neki sitni predmet, je li dovoljno sit, spava li mu se, hoće li naslijediti neke od naših bolesti, jesmo li mu dobro očistili uši, jesu li mu ručice čiste, hoćemo li uspjeti pronaći baš tu formulu koju trenutno jede u trgovini, je li bio predugo u autosjedalici, hoće li mu naštetiti što tu i tamo pogleda u ekran, hoćemo li ga porezati pri rezanju noktića i jesmo li dovoljno dobro oprali bočice.

Znamo kako je to jer svakodnevno zanemarujemo neke svoje, pa ponekad i najosnovnije potrebe i interese te na prvo mjesto stavljamo Noine. Znamo kako je to jer ga svakoga dana hranimo, presvlačimo, tješimo, držimo u naručju, uspavljujemo, igramo se i šetamo s njime te mu pričamo, a to je ponekad i više nego dovoljno.

Znamo kako je to jer, na kraju krajeva, izvlačimo ljubav iz cijeloga svoga bića i onda mu ju bezuvjetno pružamo. A on nama uzvraća stostruko.

I zasigurno ćemo se jednoga dana s nostalgijom prisjećati njegovih napunjenih pelena, nježnih dodira prstićima koji nam znače cijeli svijet, beskrajnih nošenja po stanu, mirisanja njegove kože i kosice, početnih okretaja s leđa na trbuh, prvih hranjenja kašicama, bljuckanja, hvatanja raznih predmeta, gugutanja i preslatkih osmijeha koje nam pruža na gotovo svaku riječ i pogled, neovisno o temi naših razgovora.

Da, Noa možda nije zahtjevna beba. Međutim, ne znači da bi to trebala biti kako bismo uopće znali da ju imamo. Danas se podrazumijeva da nešto znaš i da si nešto proživio samo ako ti je na tome putu bilo jako teško.

Ipak, roditeljstvo čine zahtjevne, ali i iznimno lijepe stvari. Naravno da se ne možemo mjeriti s roditeljima djece s poteškoćama u razvoju ili djece s bilo kakvim ozbiljnim problemima, no i dalje igramo za nas najvažniju životnu ulogu na svijetu.

Trebamo, stoga, samo malo više podrške i razumijevanja na tome putu, kao i svi roditelji jer nikada zapravo ne znate sa čime se sve netko susreće, iako vam na prvu djeluje da mu je lako. Uostalom, ni mi ne znamo kakvi nas izazovi u roditeljstvu očekuju u budućnosti.

Ne govorite nam, stoga, da ni ne znamo kako je to imati dijete. Znamo i učimo se tome svakoga dana.