Iako sam pročitala mnogo knjiga i generalno brzo čitam, mislim da mi se nikada u životu nije dogodilo da sam roman od skoro 400 stranica pročitala u manje od 24 sata. Osim sada.

Već mjesecima odbijam čitanje romana pod izlikom da nemam vremena, da ne mogu naprezati oči još i sa čitanjem nakon cjelodnevnog sjedenja za računalom i da pišem, pa zašto bih još i čitala. Posljednje što sam pročitala svjetski je motivacijski bestseler naziva Kako manje misliti Christel Petitcollin, ali nakon čitanja te knjige uhvatila sam se kako samo još više mislim nego što je to bio slučaj ranije. Međutim, roman iz naslova pronašao je mene, a ne ja njega te me doslovno natjerao da ga pročitam, i to s punom pozornošću od početka do kraja.

Naime, prošloga sam se utorka uputila do knjižnice posuditi hrpu stručne literature za pisanje diplomskog rada, a završila još i s ovom knjigom. U moru popularnih romana koje knjižničari postave na policu u vidokrugu posjetitelja, odnosno tik do ulaza jer se aktualno čitaju, odmah mi je za oko zapela knjiga naziva Djevojka koju si ostavio za sobom – poprilično debela, mrvicu izlizana od očito previše listanja te s mrljom prolivene kave na sredini, požutjelim listovima (dobro, ne izgleda baš toliko loše) i spomenutim naslovom koji na prvu zvuči tipično ljubavno, ali dovoljno da me neobično zaintrigira jer sam, s obzirom na djetinjstvo ispunjeno ljubavnim romanima, već duže vrijeme planirala pobjeći od njih i, za promjenu, upustiti se u čitanje drugog žanra.

Također, naslov me podsjetio na naziv vlastitog romana Tebi, anđele koji sam napisala u srednjoj školi, a koji je također u drugom licu, kao i skoro cijelo djelo. Za autoricu Jojo Moyes (punog imena Paulina Sara Jo Moyes) pak nikada ranije nisam bila čula, iako je poznata po nekoliko čuvenih književnih djela, ali me njezino ime podsjetilo na R&B pjevačicu Joanne Noelle Levesque (iliti JoJo) čiju sam glazbu slušala prije par godina, a još mi je i danas draga pa sam knjigu zavoljela već i prije čitanja.

Prvo sam okrenula stražnju koricu knjige, pročitala ukratko opisanu radnju i potom ju pokušala vratiti na policu, opet vrteći misli u glavi kako sigurno neću imati vremena da ju pročitam, iako me radnja počela dublje zanimati i vjerojatno ne bih prestala misliti o njoj da knjigu konačno nisam posudila. A posudila sam ju tako što mi je stalno ispadala u proreze na polici, ne dopuštajući mi da ju odgovarajuće postavim na mjesto. U tim sam trenutcima shvatila da me zove. Iako sam razmišljala da ju onda samo ostavim na stolu pa će ju netko od knjižničara vratiti, vrlo se brzo ipak našla u košari mog bicikla s još četiriju ogromnih knjiga o ekonomiji.

Instagram story koji sam objavila prije početka čitanja knjige

Sutradan sam se zaputila u drugi grad, ponijevši knjigu sa sobom. Računala sam na to da ću je laganini čitati preko vikenda jer mi je prvotni cilj dolaska bio provesti što je više moguće vremena odmarajući, ali svemir je imao drugačije planove. Već nakon prve stranice, koju sam otvorila još u vlaku, nisam htjela ispustiti knjigu iz ruku. Uvod u kojemu Sophie opisuje snove o hrani podsjetio me na moje iste takve snove kada budem na detoxu, odnosno na posebnom načinu prehrane. Međutim, ubrzo sam shvatila da je priča mnogo ozbiljnija i da Sophie nije imala tu privilegiju birati hoće li imati detox, hoće li danas preskočiti koji slatkiš ili neće i koliko će mesa pojesti – jer poštenu hranu nije bila okusila mjesecima. Bila je jedna od žrtava Prvog svjetskog rata u Francuskoj.

Radnja se romana tako vrti oko Sophie Lefevre i Liv Halston, dviju djevojaka rođenih u različitim stoljećima, a s toliko sličnim životnim pričama povezanih naizgled običnim umjetničkim djelom – portretom Djevojke koju si ostavio za sobom. Sophie je primorana brinuti za obitelj dok je njezin gradić St. Peronne pod njemačkom okupacijom, a muž Eduard na bojišnici. Uz to, mora kuhati njemačkim časnicima, pri čemu se zbližava s Kommandantom koji se neprestano divi portretu na kojemu je ustvari ona, a koji joj je naslikao suprug. U jednom joj trenutku Kommandant nudi nešto što će ju navesti na donošenje opasne odluke, ali nije ono što bi se na prvu zaključilo, barem ne u tom kontekstu.

S druge strane, Liv je mlada udovica koja živi u Londonu na početku 21. stoljeća od sastavljanja tekstova za reklame. Osamljenost joj, između ostalih, umanjuje vrckava kolegica s fakulteta Mo koja je spontano postala njezinom cimericom. Sophijin portret pak visi na zidu Livijine spavaće sobe kao vjenčani dar njezina prerano umrlog supruga, arhitekta Davida. Liv se ubrzo također spletom životnih okolnosti upoznaje s Paulom, direktorom tvrtke koja se bavi pronalaženjem i vraćanjem vrijednih umjetnina primarnim vlasnicima, što će ju koštati mnogih burnih intriga vezanih upravo uz sliku koju posjeduje, a koje će konačno utjecati i na njezin odnos s Paulom, ali i sa samom sobom.

I ostali sporedni likovi, kao i sama priča toliko su dobro i detaljno razrađeni. Iako je radnja u malenom postotku predvidiva, to ne smeta njezinom logičnom i zanimljivom razvoju, nego štoviše – i dalje drži čitatelja prikovanoga za knjigu u nadi da će se situacija možda drugačije odviti. Roman krase i apsolutna neustrašivost, hrabrost i autentičnost gotovo svih likova, ali i ‘tabu’ teme poput, primjerice, homoseksualnosti koje su dobro upakirane u cjelokupno djelo i ne pretjerano naglašene, kako zapravo i treba biti u vremenu u kojemu živimo.

Ipak, istaknula bih neke od najvažnijih pouka ovoga romana:

• Tko god zagrebe ispod površine, uvidjet će da umjetnost ima suludo važnu životnu vrijednost i oduvijek je bila potrebna društvu. Za Sophie i Liv jedna je slika na platnu predstavljala sve na svijetu, a to sve nije se moglo izmjeriti apsolutno ničime, čak ni šesteroznamenkastim novčanim iznosom koji su ponudili Liv u zamjenu za nju. Ipak, mnogi umjetnost i danas, baš kao i neki likovi iz djela promatraju isključivo kao dobar način zarade, a vezanost uz neku sliku, predmet ili što drugo prozivaju nepotrebnom sentimentalnošću u kojoj ne vide dublji smisao.
• Vrijeme možda briše rane i mijenja određene stvari, ali vrijednost umjetničkih djela (u ovom slučaju Djevojke) ostaje i ne blijedi nego se, štoviše – povećava.
• Iako je to ponekad teško razumjeti, u ratovima i posljedično nastalim brojnim zločinima ne bi trebalo biti osuđivanja. Ljudi koji ratuju i čine zlodjela na kraju su dana samo – ljudi. Svi mi imamo u životu neku pozadinu pod čijim utjecajem činimo određene postupke, pa bili oni i štetni. Evo, već smo više od mjesec dana svjedoci rata između Ukrajine i Rusije pa smo i sami podijeljenih strana – razapinjemo Putina, našu vladu i političare što se miješaju te medije koji nas stalno bombardiraju najcrnjim prognozama i raznim ratnim snimkama. Konačno, zabrinuti smo i za vlastite živote i budućnost. Tako je bilo i sa Sophie koja je, koliko god da joj je bilo teško, u Nijemcima prepoznala činjenicu da su i oni ispod kože samo ljudi koji se, barem u tom smislu, ne razlikuju od Francuza ili bilo kojeg drugog naroda. Očekivano, svijet ju je zbog toga osudio, kamenovao i poslao u logor, a čak ju je i njezina vlastita obitelj skrupulozno izdala. Naravno, promjena pogleda na ratne okolnosti koja će dovesti do toga da ne osuđujemo zločince ne opravdava njihove postupke poput ubojstava, silovanja i izrabljivanja ljudi, ali nam donosi mir.
• Ponekad smo skloni misliti da su ljudi koji žive u vilama, na jahtama ili općenito ‘na visokoj nozi’ uistinu i sretni, pa se uhvatimo kako im nesvjesno zavidimo – želimo imati isti ili čak bolji auto od susjeda, želimo stalno putovati poput Maje Šuput, želimo imati najnoviji mobitel koji ‘fura’ neka Instagram influencerica ili pak najnoviju robnu marku koju smo vidjeli na prijateljici. I Liv je živjela u velikoj, modernoj i nadasve skupocjenoj kući koju je projektirao njezin pokojni muž. Sukladno tomu, svi su mislili za nju da je luksuzna udovica kojoj ništa ne nedostaje i koja je čak pohlepna i sebična, a ispod kože bila je usamljena i nesretna žena bez stalnog posla, s praznim hladnjakom, pod hipotekarnim kreditom i pod velikim pritiskom javnosti koji joj se natovario na vrat kada se saznalo da se ne želi odreći svoje slike. Nikada ne znamo s čime se sve netko bori, pa makar to bilo unutar najluksuznije vile na svijetu.
• Moguće je i nije pogrešno ponovno se zaljubiti nakon smrti voljene osobe. Mama mi je godinama u sretnom braku s mojim očuhom Darkom, iako joj je prije skoro 12 godina umro muž. Uz to, odlučila je skinuti crninu nakon nekoliko mjeseci od tatine smrti jer je znala da ni on ne želi da vječno patimo za njim, nego da idemo dalje i mnogi su ju radi toga osudili. Sličan je potez učinila i Liv – nakon četiri godine od Davidove smrti dopustila je novom muškarcu da joj uđe u srce, iako teškom mukom i s mnogo odricanja, ponajprije od života u prošlosti. Između ostaloga, bila je spremna na kraju se i odreći slike Djevojke koja je bila poklon njezina muža i u kojoj se pronalazila. To ne znači da je zaboravila Davida – on je i dalje ostao dio njezina života, ali ne tako da tuguje za trenutcima provedenim s njim i ostaje u prošlosti jer to ne bi ni on volio. Nije grijeh započeti iznova nakon što izgubiš voljenu osobu. Grijeh je izgubiti sebe.

Iako Entertainment Weekly kaže kako je ova priča istovremeno tužna i sretna, po meni je ona nostalgično sjetna, ali sretnog završetka koji nije bajkovit, kako smo možda navikli čitati u romantičnim knjigama i gledati u istim takvim filmovima, nego naprosto – realan. Autorica se nije trudila uljepšavati priču i umanjivati strahote ratnih doživljaja, ali ih je ispreplitala s onim sretnim, pa čak u nekim dijelovima i opuštajućim, što uspješno održava napetost radnje jer se stalno događa nešto novo i tako potiče osobu na daljnje čitanje.

Izvor: Pexels

Osim toga, radnja je retrospektivna. U dijelu knjige u kojemu se prepričava život Liv odjednom se radnja vraća na godinu 1917. i sve ratne strahote koje je Sophie proživljavala s obitelji, u susjedstvu i po logorima, kao i na pisma koja je jedva uspijevala razmjenjivati s mužem. Još se veća težina navedenog ostvaruje time što su poglavlja sa Sophie prepričana u prvom licu, odnosno iz njezine perspektive, što ih čini uvjerljivijim i emotivno nabijenijim, dok su Liv, Paul i ostali likovi predstavljeni u trećem.

Osim što bih svima preporučila ovo djelo, čak možda i pogotovo onima koji nisu ljubitelji ljubavnih romana, smatram da bi ono trebalo postati lektirno štivo. Mislila sam da nijedna knjiga nikada neće moći zamijeniti Zločina i kaznu koja mi je još od trećeg srednje number one, ali ova je opasno blizu tome.

Također, mislila sam da je ovo još jedna knjiga u nizu o kojoj su uobičajeno na stražnjoj joj korici napisali (u ovom slučaju People Magazine) da je ,,živo štivo koje se ne pušta iz ruku” pa sam u čitanje, iskreno, ušla bez prevelikih očekivanja. Međutim, navedena rečenica u ovom slučaju nije floskula i sasvim je opravdana jer ovdje je riječ o priči čijim sam čitanjem prošla kroz široku paletu emocija i na jedan dan, koliko je sveukupno zaista i trajalo čitanje ove knjige jer se nisam mogla odvojiti od nje – živjela neki drugi život, stopljen s likovima te njihovim osjećajima i događajima kroz koje su prolazili.

Ovdje je riječ o priči o ratu i ljubavi, ispričanoj na nimalo klasično ljubavni i nadasve surovi način.

Ovdje je riječ o priči koja mi je, iako se nisam osobno pronašla u njoj (i zahvaljujem Bogu na tome) ušla pod kožu, promijenila me i postala dio mene. To želim i svakome od vas, ako se odlučite na čitanje ove knjige. Vjerujte mi, vrijedi svakoga trenutka.