Cijeli se život i u raznim situacijama susrećemo s rečenicama kao što su kajat ćeš se kasnije zbog toga, propustio/la si priliku života ili bit će ti žao što to nisi učinio/la. To nešto najčešće predstavlja postupak koji bi učinila ta druga osoba pa onda misli da bi tako trebali svi, odnosno da je to ispravno za sve. U krajnjoj liniji, tko god da ti govori da će ti biti žao vjerojatno nije zlonamjeran nego samo dokazuje da bi njemu bilo žao (ili misli da bi mu bilo) ako (ne) bi to nešto učinio.

Budući da sve to slušamo još od djetinjstva i od raznih ljudi, pa i onih bliskih koji nam svakako govoreći te riječi žele dobro, nerijetko učinimo nešto što možda i ne bismo da nam netko nije rekao da će nam kasnije biti žao, odnosno da mu nismo povjerovali. Srećom, ponekad se ispostavi da je to zaista bilo dobro za nas, a ponekad se pokajemo baš zato što nismo poslušali svoj unutarnji glas, već nekog drugog.

Takva se situacija nedavno umalo dogodila i meni. Naime, ovo sam ljeto ponovno provela radeći sezonski posao u kampu u Malom Lošinju. S obzirom na to da se sezona tamo krajem kolovoza polako počela bližiti kraju, ponudila mi se prilika da rujan odradim u jednom hotelu u istom gradu.

Mjesec dana u raju na Zemlji iliti Malom Lošinju

Iako sam odmah znala da deveti mjesec želim provesti odmarajući prije početka nove akademske godine u svojoj Slavoniji, dogovorila sam se s kolegicom koja je bila zainteresirana za taj posao da se raspita o uvjetima rada. Činilo se da su bili mnogo bolji nego u kampu gdje sam radila jer mi je odmah nakon razgovora s poslodavcem poslala sljedeću poruku:

Mogu ti samo reći da će biti užasno žao što nećeš u hotel.

Nakon što sam to pročitala, na trenutak sam se bila lecnula, a potom shvatila da mi ona zapravo nameće svoje mišljenje. Istina, uvjeti rada u tom hotelu zaista i jesu bili odlični, barem po njezinoj priči – satnica je bila viša, manje se sati radilo, hotel se nalazio u centru (za razliku od kampa koji je bio udaljen 3 km od grada) i poslodavci su bili pristupačniji.

Međutim, moja je odluka bila da se vratim u Slavoniju i s njom sam se tada bila uskladila, te mi ni do danas nije krivo što nisam postupila drugačije.

Takvih je situacija bilo bezbroj, ali zanimljivo je da mi zaista gotovo nikada nije bilo žao što nešto nisam učinila, iako su mi drugi govorili da će (ili da bi mi trebalo) biti. Čak i u onim rijetkim trenutcima u kojima je bilo, nekako bih pronašla način i priliku da se ponovno nađem u toj (ili još boljoj!) situaciji i da ju tada maksimalno iskoristim.

Ista je stvar i kada nešto odlučiš učiniti, iako se čini da je cijeli svijet protiv toga. Na primjer, ove sam se godine napokon usudila napraviti neke stvari za koje sam godinama tvrdila da nikada ne bih. Zapravo sam se samo bojala tog nametnutog osjećaja krivnje koji se nikada nije ni javio u punom smislu te riječi. Štoviše, moram priznati da sam se osjećala oslobađajuće i da sam upravo zahvaljujući tim postupcima uspjela napredovati.

Krivnja, kajanje, žaljenje i ostali slični osjećaji nešto su što stvaramo samima sebi u glavi i čija doza i prisutnost ovise isključivo o nama. U svakom smo trenutku slobodni odabrati kako ćemo se osjećati i kako ćemo gledati na apsolutno svaku situaciju koja nam se dogodi.

Da sam otišla raditi u hotel, možda bi mi zaista bilo super. Međutim, ništa mi manje nije dobro ni ovdje gdje sam sada.

Sve i da sam otišla raditi tamo, svakako to ne bih učinila zbog straha da će mi biti žao ako ne odem. Nikada ti ni zbog čega ne bi trebalo biti žao, osim ako samoga sebe ne uvjeriš u to da treba, ili ako dozvoliš drugima da te u to uvjere. No, donosi li ti takav stav mir?

U konačnici, žaljenje je dobro jedino u slučajevima u kojima shvatiš da si zaista pogriješio propustivši nešto učiniti ili pak učinivši nešto i tako saznavši kako ćeš postupiti ubuduće kada se nađeš u sličnoj situaciji.

Srećom, uvijek imaš novu priliku da ispraviš stvari – ako u to povjeruješ.