Lijep i veseli pozdrav svima!

Malo neuobičajeni početak teksta koji bi uglavnom, poznavajući moj uobičajeni stil pisanja, trebao započeti ozbiljnim tonom i prijeći odmah na stvar. Međutim, puno se toga lijepoga dogodilo što želim podijeliti s vama.

Nije me bilo više od dva mjeseca na blogu iz više razloga – radila sam, pripremala Notan, upoznavala (i spoznavala!) nove ljude i družila se sa samom sobom.

Htjela sam vidjeti tko sam izvan društvenih okvira u koje me drugi uglavnom smještaju, a s kojima sam se i sama poistovjećivala. Tko sam izvan posla, studiranja i naziva Vječni pisac.

Tko sam u odnosu sa sebi bliskim i posve nepoznatim ljudima.

Tko sam kada navečer legnem u krevet, zatvorim oči i počnem razmišljati o stotinu stvari, a onda bezglavo utonem u san bez dolaska do ikakvog zaključka.

Tko sam u odnosu na prošle i sadašnje događaje koji su me na ovaj ili onaj način obilježili.

Jednostavno, htjela sam provjeriti što mi ostane kada se sve to ostavi po strani.

Prije svega, spoznala sam da tijekom aktualne pandemije koronavirusa mogu sasvim normalno funkcionirati bez izlazaka u klubove i da time ne gubim svoj mladenački život, nego ga zapravo gradim.

Mogu uobičajeno funkcionirati i bez sjedenja na kavi u kafiću jer si kavu skuham doma, sjednem na terasu i uživam u suncu.

Naravno da bih voljela da sve bude onako kako je bilo prije, nećemo se lagati. Međutim, nemam ništa od toga da se stalno vrtim u krug, razmišljajući o tome kako su korona i sve te mjere zapravo pomno osmišljen projekt s ciljem uništenja čovječanstva.

Eto, baš mi je nedavno najbolja prijateljica dobila koronu, kao i njezina obitelj. Još je uvijek u samoizolaciji, ima jake bolove po tijelu, a temperatura joj se tek neki dan smanjila. Isto tako, znam ljude koji su šmrcali i kašljali, a nisu imali koronu (sama sam bila među njima), kao i one koji su preboljeli koronu bez ikakvih ili s minimalnim simptomima.

Isto tako, nekim ljudima posao cvate, nekima se na radnom mjestu nije ništa promijenilo, a nekima je gore. Nije svima isto.

Prema tome, spoznala sam i da sama određujem kako ću se osjećati, kako ću gledati na stvari i kako ću se ponašati prema sebi i drugima. Za moje osjećaje i poglede na život nisu odgovorni Stožer, Vlada, političari i ostali ljudi, ali uvijek je lakše prebaciti odgovornost na nekog drugog.

Ako je trenutno kaos u svijetu, ne mora biti i u meni.

Mogu uvijek biti fokusirana na nešto drugo. Ako mi se ne sviđa ono što čujem na vijestima, mogu otvoriti dobru knjigu ili pogledati željeni video.

U konačnici, mogu se okrenuti samoj sebi jer tu uvijek ima posla.

To sam i učinila.

U protekla dva mjeseca upoznavala sam samu sebe, i to na razne načine – šetnjama, odlascima na svetu Misu i ponekim izlascima iz zone komfora.

Naravno, prvih je dana bilo najteže. U početku imaš dojam da se sve urotilo protiv toga da ne ostvariš zacrtane ciljeve. Svijet te lukavo zove k sebi, nudeći ti naizgled primamljive stvari i govoreći: što će ti to čime se sada baviš, zašto to radiš, najbolje da odustaneš, ne treba ti to više, dovoljno si učinila i ranije.

Ako si dovoljno čvrst, ne bude ti uopće teško pridržavati se svoje odluke, ali ne bude ti ni svejedno slušati takve komentare i nemati podršku ni od koga.

Međutim, baš u tim trenutcima dobiješ neobičnu snagu. Iako su kušnje bile jake, nikada mi se nije javila niti želja za odustajanjem, pa čak i kada me cijeli svijet na to nagovarao.

Znala sam da je svemir na mojoj strani, a od toga nema ništa veće, jače i ljepše. Nitko, pa čak ni tvoji roditelji, partner ili prijatelji ne mogu ti pružiti ono što Bog može.

Nakon što to spoznaš, polako krene nestajati tuga i počinje ti biti sve lakše. Zdrave navike i odvikavanje od loših postanu dio tvoje svakodnevne rutine. Čak i kada dođe kraj i kada dođeš do cilja, poželiš da proces traje još duže…

A to i jest poanta. Uživati u putovanju, a ne u cilju.

Mislim da su i protekla korizma i korizmeno odricanje samo sinonimi za sve ono kroz što sam prošla. Mnogo sam blagoslova primila u zapravo kratkom vremenu. Kroz ovo sam razdoblje, prije svega, iznova naučila kako je ljubav prema sebi najvažniji čimbenik u čovjekovom duhovnom i tjelesnom razvoju, a vjerojatno i jedan od konačnih smisla života i uopće našeg postojanja na Zemlji.

Naravno, ne mogu reći da sam se drastično promijenila i pretvorila u savršenu Mirelu koja od danas više nikada neće pogriješiti ili ponovno razviti neke loše navike. Čovjek sam od krvi i mesa. Međutim, spoznala sam da mogu imati samokontrolu ako to dovoljno jako želim i ako sam potpuno svjesna važnosti cilja i razloga zbog kojega nešto činim.

Za ovaj tekst uopće nije važno što sam to konkretno učinila i postigla, ali znam da sam se popela deset stepenica samo zato što sam to odlučila. I na tome radila, svakodnevno.

Ništa drugo osim toga nije potrebno za uspjeh. Možda u tuđim očima malen, ali za mene nikada veći.

I uvijek na kraju priče dolazimo do istoga zaključka – sve to možete i vi. Svatko ima dovoljno snage u sebi da ostvari ono što je zamislio. Samo je pitanje želi li ju iskoristiti, ili ju gura pod tepih kao nešto što nije toliko prijeko potrebno, iako itekako jest.

Kasnije ćemo to, znaju se ljudi izgovarati. Ima dana, idemo sada uživati.

I onda godinama žive u iluziji sreće, prateći nametnute društvene norme i prilagođavajući se svima drugima, osim sebi.

Sretan vam i blagoslovljen Uskrs. Ostajte dobro i zdravo.