Otkako sam se vratila sa sezone, povremeno mi samo padne na pamet jedna misao.

Da sam bila ovakva kao što sam danas, ostali bismo zajedno.

…

Sjeća se svega kao da je bilo jučer, a ne prije nekoliko mjeseci.

Budila se uglavnom oko 11 ili 12 sati. Ponekad bi preskočila online predavanje jer se ne bi naspavala. Noći bi joj trošili tamo neki ljudi i brige.

Bila je zabrinuta oko polaganja ispita i završnog rada koji nikako da je krenula pisati, iako je imala priliku za to jer je u početku stalno ostajala doma. Ipak, rješavala je sve zadaće na vrijeme da joj se ne bi nakupile.

Viđala se samo s obitelji i s njim. Nitko im to nije mogao uskratiti, iako su mnogi (čitaj: oni koje gledamo svaki dan na televiziji) pokušavali. Pričali su i da će zabraniti obiteljske ručkove. Slušala je to i odbijala vjerovati u ono što čuje.

Osjećala je umor, ali ne samo svoj nego i cijelog svijeta.

Osjećala je strah, zbunjenost i usamljenost. Rečenica Ostanite doma bila joj se urezala u svijest kao da ništa drugo ne postoji, a tako je i izgledalo.

Kada bi joj dosadilo ostati doma, što je uglavnom bilo predvečer, stavila bi slušalice u uši i izašla da se ispuše. Snijeg koji je čudom bio napadao krajem ožujka nije ju spriječio da satima hoda i vozi bicikl. Iako nikome nije time škodila jer je držala distancu, strahovala je da ju policija ne zaustavi i ne uputi kući.

Hvala Bogu, to se nije dogodilo, ali često su patrolirali i mrko ju pogledavali.

Dok su se mnogi debljali pred televizorom, istovremeno jedući kekse i plješćući novim naredbama, ona je uspjela smršaviti. Koliko je tijekom karantene napredovala, toliko ju je sve više morila činjenica da je gledala prazne ulice, trgove, parkove, kafiće i škole.

Navodno su jedino bolnice bile pune osoba zaraženih koronom, dok su u vlastitim domovima umirali oni koji su bili teško bolesni, ali nisu pravovremeno dobili odgovarajuću zdravstvenu skrb. Možda je još gore bilo onima s obitelji i djecom koji su nenadano ostali bez prihoda i morali naučiti nekako preživjeti.

Njoj je jedina svijetla točka u cijeloj priči bio on. Nije ju bilo briga ima li on koronavirus i hoće li joj ga prenijeti, a za sebe je bila sigurna da ga nema jer maltene ni s kime nije komunicirala. Samo ga je htjela zagrliti. Samo je htjela razgovarati – uživo, a ne preko internetskih platformi.

S njime je tako dijelila svoju tugu, bijes i frustriranost cijelom situacijom. Često je znala hodati nekoliko kilometara do njega i natrag. Ne zna je li to činila da bi se vidjeli, da smršavi ili zato što joj se nije dalo ostati doma.

Zna samo da je vjerovala u njih. Osjećala je da grade odnos kojemu ni pandemija nije mogla ništa.

Noći bi joj potom iznova trošili tamo neki ljudi i brige, a zatim bi pred zoru zaspala.

Kada je zatoplilo, osjećala se nekako sretnije. Mjere su počele popuštati (iako su još uvijek sljedeća dva tjedna bila ključna), rečenica Ostanite doma pretvorila se u Ostanimo odgovorni (iako nije znala što to točno znači), a ulice i parkovi počeli su se puniti ljudima (iako to i dalje nije bilo preporučljivo).

Počela je pisati završni i učiti za ispite za koje se nije znalo kako i hoće li uopće biti provedeni. On je cijelo vrijeme bio uz nju i pomagao joj, a nadala se da je i ona njemu. Trudila se da mu ono što joj pruža uzvraća istom mjerom, iako je duboko u sebi osjećala da mu je to bilo sve manje dovoljno.

Nekako je brzo došlo ljeto, a s time i njezin rođendan. Riješila je bila većinu ispita, napisala završni i konačno odahnula. Htjela se nagraditi za uspjeh koji je teškom mukom postigla – ne samo ona, nego i tisuće drugih studenata u Hrvatskoj. Izašla je u klub koji je bio maltene prazan, vidjela se s poznanicima s kojima je nakon pola godine jedva dočekala popričati i odlučila se proveseliti.

Priznaje da možda neke stvari nije trebala učiniti. A možda baš i jest.

Dva dana nakon toga, on je odlučio otići od nje.

Ponovno je osjećala strah, zbunjenost i usamljenost. Međutim, u njoj je kasnije prevladala samo tupa bol za koju joj je bilo rečeno da će ju promijeniti.

Odbijala je u to vjerovati, baš kao i onda kada su na televiziji pričali da će zabraniti obiteljske ručkove. Nije to mogla, a ni željela prihvatiti. Čak nije mogla ni razumjeti kako ju tako jaka bol, gotovo istovjetna onoj koju je prvi put osjetila još s 12 godina može promijeniti, a ne uništiti.

Odabrala je i ona, stoga, otići – 600 kilometara dalje od svega. Otišla je raditi na sezonu i pritom pokušala pobjeći od same sebe, iako je znala da će se kad-tad morati vratiti. Toga se najviše pribojavala i nije željela o tome ni razmišljati.

Na poslu joj je bilo dobro. Na trenutke je osjećala da joj je pružena nova prilika, posebice kada je vidjela da su i ljudi oko nje sretni. Činilo se da je turizam na tom predivnom otoku bio u punom jeku i da se snažno protivio svemu onomu što su tijekom karantene prognozirali.

Do trenutka kada su oni koje svaki dan gledamo na televiziji rekli da je ponovno porastao broj novooboljelih pa se broj turista naglo počeo smanjivati.

Bila je primorana vratiti se ranije kući jer više nije bilo posla. Bojala se svega, samo ne korone. Odavno se bila pomirila s time da se možda nikada neće moći oporaviti, ali i dalje se bojala boli koju bi joj povratak mogao donijeti.

Međutim, Bog je dao da se sve nekako posloži, čak i bez njezinog prevelikog napora. Postala je smirenija. Ranije ide spavati, ranije se budi i nekako lakše podnosi oluje, čemu se još uvijek čudi. Vijesti više i ne sluša jer zna o čemu je tamo zapravo riječ, kao što sada već mnogi znaju, ali se prave da ne znaju.

Drži distancu jedino od tamo nekih ljudi koji su joj trošili noći. Više ne pješači u tolikoj mjeri jer vodi računa o umjerenom načinu života. Našla je posao koji može raditi od kuće, a uskoro će upisati i diplomski studij.

Danas jednostavno živi život, onakav o kakvom je samo sanjala dok je bila s njim i mislila da ju on može učiniti sretnom. Još uvijek vjeruje da ju tamo negdje ipak čeka prava ljubav koja je zaista jača od korone.

I da će na kraju sve biti dobro.

…

Povremeno mi samo padne na pamet jedna misao, otkako sam se vratila sa sezone.

Da sam bila ovakva kao što sam danas, ostali bismo zajedno.

Međutim, ne bismo. Jer me upravo ta bol učinila takvom.

Ta me bol promijenila.