Mjesec dana u raju na Zemlji iliti Malom Lošinju

Dugo sam vremena razmišljala o tome kako da uopće započnem tekst o još jednom iskustvu odrađivanja posla na moru koje me toliko obogatilo. Htjela sam da post ostavi dojam jednostavnosti, a da opet zvuči drugačije od svega onoga što sam do sada pisala.

Kao što je bila i ova sezona.

Prije polaska za Mali Lošinj, par me ljudi pitalo zašto ponovo idem raditi kao spremačica. Govorili su mi da takav posao nije dostojan jedne prvostupnice i osobe koja vodi blog.

Međutim, smatram da poslovi čišćenja nisu ništa manje vrijedni od vođenja firme ili rada u novinarstvu. Isto tako smatram da je apsolutno primjereno da ga rade i studenti, neovisno o godini studija.

Činjenica je da sam, uz ovu, bila dobila još nekoliko poslovnih ponuda, što me iznenadilo s obzirom na cijelu situaciju s koronom. Čak mi je bio ponuđen posao na duže vremena koji je usko vezan uz ono čime se bavim, a koji sam odbila da bih otišla na more.

Tako sam rano ujutro sjela na vlak za Zagreb, a potom nakon švrljanja već poznatim gradom na bus za Lošinj i po četvrti put otputovala prema potpuno novom mjestu za mene. Nisam imala nikakva očekivanja, osim jednoga – da se dobro odmorim. Nakon svega što sam prošla, a što je prethodilo sezoni, žudjela sam za promjenom okoline. Čak sam se bila i pomirila s činjenicom da je stvarno moguće da se obistine neke moje misli i misli ljudi oko mene.

Možda je ovo još jedna sezona koja će mi ostaviti gorak okus u ustima. Opet ću biti ponižavana i vrijeđana od strane zaposlenika i šefova.

Možda me neće ni platiti onako kako smo se dogovorili.

Možda će biti loše zbog korone.

Možda opet slomim nogu.

A možda ću se provesti kao nikada do sada.

Upravo to se i dogodilo.

Već sam u autobusu dobila potvrdu u istinitost te rečenice. Čovjek do kojega sam sjedila cijelim me putem ohrabrivao i inspirirao svojim znanjima i iskustvima. Isto tako, opisao je Mali Lošinj kao raj na Zemlji, u što mu nisam na prvu povjerovala. S obzirom na prijašnja iskustva, nesvjesno sam se vodila onime – povjerovat ću u nešto tek kada to vidim.

Na trajektu. 🙂

Zapravo, nekako me postajalo sve manje briga kako će biti i što će iz svega ispasti jer sam po dolasku u kamp osjetila neobičnu smirenost i snagu. Odmah sam se upoznala s dvije kolegice, od kojih mi je jedna pokazala restoran. Žao mi je što je brzo otišla pa se nismo imale prilike više družiti.

U startu sam bila zadovoljna i sa smještajem u mobilnoj kućici u kojoj sam bila sama i imala sve što mi je potrebno, iako se pričalo da je bezveze što nemam još i kuhinju. Prehrana od dva obroka dnevno bila je toliko dobra i obilna da sam, umjesto da smršavim zbog posla, dobila koju kilu!

Kako je vrijeme teklo, tako sam sve više uviđala da je sve ono što mi je poslodavac u početku rekao zaista ispoštovano i da sam donijela pravu odluku što sam došla tamo raditi. Moj se posao sastojao od toga da sedam sati dnevno čistim sanitarije, bungalove i kućice za goste. Rijetko se kada radilo prekovremeno i jedan sam dan u tjednu bila slobodna, a plaća je za količinu sveukupnog posla ispala i više nego korektna.

Naravno, bilo je i težih trenutaka jer se itekako trebalo raditi. Međutim, istovremeno je bilo nekako neopterećeno, opušteno, pa i zabavno. Ne znam je li tako bilo zbog manjka gostiju, ali znam da su uvjeti u kampu u kojemu sam radila prošle godine ove sezone bili gori nego onda.

S druge strane, u Malom Lošinju se nisam pretjerano naradila. Ponekad sam čak radila sporije jer sam odlučila da se neću ubijati od posla i da ću se maksimalno čuvati, makar pod cijenu da dobijem otkaz. To nikako ne umanjuje činjenicu da sam davala sve od sebe i trudila se onoliko koliko sam mogla.

Nekoliko sam puta znala biti vraćena na mjesta koja sam već očistila. Međutim, sve se to odvijalo na potpuno drugačiji način od onoga kako je to bilo na prethodnim sezonama.

Nije bilo omalovažavanja, vrijeđanja i ponižavanja, barem ne od strane šefice. Oni koji su ne samo meni, nego i sebi međusobno upućivali zajedljive komentare nikako ne mogu umanjiti ljepotu svega onoga što sam doživjela.

Neću nikada zaboraviti dan na poslu kada me boljela glava, a šefica me doslovce natjerala da odem ranije kući i naspavam se.

Kao ni kada je rekla da mi je sutradan slobodan, ali da uzmem i još jedan iza njega i odmorim.

Odmorila sam, okupala se i, što je najvažnije – razbistrila misli.

Izuzev posla, upoznala sam dragu osobu koja mi je toliko pomogla, maltene jedina fizički bila uz mene i pokazala mi ljepote Malog Lošinja, ali i mjesta kao što su prekrasni Tematski vidikovac Providenca, Veli Lošinj, Cres, Rijeka, Kvarner i brojni okolni otoci. Čak sam dobila priliku posjetiti i hotel u Mošćeničkoj Dragi u kojemu sam radila prije dvije godine.

Upoznala sam ljude za koje imam osjećaj da žive isključivo od tračeva i ogovaranja.

Upoznala sam ljude koji samo rade svoj posao i, iako ih je bilo manje nego prethodno navedenih, zlata su vrijedni.

Upoznala sam uživo djevojku s kojom sam se dugo vremena dogovarala da se nađemo u Osijeku, ali sudbina je htjela da to bude baš na Lošinju.

I shvatila koliko sam napredovala.

Ponovno sam izašla iz zone komfora, mjesec dana razgovarajući i radeći s nepoznatim ljudima, u do tada nepoznatoj okolini. Pritom sam se osjećala tako slobodno, neopterećeno i neovisno, odnosno ovisno zapravo o samoj sebi. Ta spoznaja, koliko god da mi se u prvi tren činila zastrašujućom, toliko je bila oslobađajuća jer me tjerala da napredujem.

Činjenica je da sam mogla bilo kad odustati i vratiti se u Osijek, ali nisam htjela. Razlog nije bila dodatna zarada, nego isključivo čisto iskustvo i stvaranje novih uspomena. Htjela sam živjeti u trenutku i maksimalno iskoristiti sve ono što mi se pružilo, za razliku od prethodnih sezona kada sam živjela za posao i za to što će drugi o meni misliti.

Na poslu uvijek s osmijehom. 🙂

Ovdje me nije bilo briga što će ljudi reći na to što se družim s ovim ili onim, što se križam prije jela i idem nedjeljom na mise (koje su mi isto tako ostale u divnom sjećanju!) ili što sam odlučila da se neću ubiti od posla pa je ispalo da sam nesposobna i da nisam ni za što, premda imam fakultet. A bilo je i takvih komentara.

Bilo je i par uzbudljivih, pa i opasnih situacija. Vožnja katamaranom do Rijeke za koju bi, da je netko drugi bio na mom mjestu vjerojatno rekao da mu je posljednja u životu.

Odlazak na policiju na kojoj ni u Osijeku nisam nikada bila ni zbog čega, osim zbog izrade nove osobne. Srećom, problem se na vrijeme riješio.

U konačnici, vraćanje kući ranije od planiranog zbog cijele situacije s koronom.

Ipak, sada kada s odmakom gledam na sve to, zahvaljujem Bogu što sam bar nakratko i unatoč svemu dobila priliku biti jedan mali dio velikog kampa koji živi već dugi niz godina i krasnog mjesta koje riječi ne mogu do kraja opisati, nego ga treba doživjeti i osjetiti.

Isto tako, nakon ove sezone mogu reći da sam zaista živjela punim plućima, iako sam mami ponekad zadala hrpu briga pa joj se i ovim putem ispričavam! 💜

Na stranu to što sam se „izludovala”, kupala u moru i pritom zaradila plaću, ipak sam najponosnija na činjenicu što sam u gotovo svakom trenutku bila ono što jesam. I upravo kroz to još više narasla.

Ako čovjek iz busa ikada bude pročitao ovaj tekst, želim da zna da mu zahvaljujem i da je bio u pravu – a bio je u pravu zato što sam mu naposljetku povjerovala. I napravila da mi bude točno onako kako je opisao da će biti.

Mali Lošinj je moj raj na Zemlji.

I nekako mislim da ću mu se uvijek vraćati.