31. prosinac 2019. godine.

Budim se, još uvijek nesigurna u to gdje ću čekati Novu godinu.

Unatoč tome, počinjem se spremati. Nakon što dovršim i pošaljem jedan projekt (i na Silvestrovo sam odlučila raditi), istuširam se, našminkam i odjenem jednu od svojih najljepših haljina crvene boje, jer poznato je da ona donosi sreću ako se nosi te večeri.

Odlazim na kratko do Matee da se pozdravimo. Još me uvijek mnogi nagovaraju da proslavim doček upravo s njima. Jedni me zovu u klub, drugi na koncert, a Matea me poziva da idem slaviti s njom i Pavom. Sve to odbijam.

Odlazim potom kod roditelja na čobanac. Kolebam se i razmišljam da ipak pristanem otići na jedno od mjesta na koja sam pozvana, ali sve ostaje na tome. Mami cijelo vrijeme govorim da možda zaista trebam proslaviti Novu godinu negdje drugdje, a ne tamo gdje sam u srcu već odlučila one dobro znane noći provedene u klubu, osjećajući težinu ispraznog druženja s lažnim ljudima.

Očuh mi govori da ću na tom dočeku upoznati najboljeg mladića. Mogu napraviti i nekakav intervju s ljudima, priča mi.

Iako mu ne vjerujem, odlučujem – idem na doček Nove godine u Duhos. Sama, posve neopterećena i sigurna u sebe. Ili barem mislim da to jesam.

Sjedam na tramvaj prema Bikari kojim sam se već toliko puta vozila kada sam išla na klanjanja na istom mjestu, koja sam zapostavila poradi svijeta i nebrojeno puta smišljenih izgovora. Kroz prozor tramvaja gledam postavljenu pozornicu na trgu i mislim: Ljudi, zabavljajte se. Ja idem točno onamo gdje trebam ići.

Ne stavljam čak ni slušalice u uši koje uobičajeno nosim po gradu i slušam glazbu, već uživam u trenutku. Odjednom shvaćam da uopće ne znam gdje se proslava održava jer u silnoj strci i uzbuđenosti to nisam provjerila. Vidim da u tramvaju ima još nekoliko mladih osoba koje vjerojatno idu na isto mjesto i želim ih to pitati, ali nešto me sprječava.

Dolazim pred crkvu, penjem se uz stepenice i s lijeve strane ugledam visokog dečka. Prilazim mu i pitam: Oprosti, znaš li gdje je doček? Ideš li i ti na to?

Budući da ni on ne zna gdje je, ali ide na zabavu poput mene, upoznajemo se i zajedno krećemo u pustolovinu traženja te sudbonosne dvorane. Već nakon nekoliko sekundi razgovora s njim počinjem shvaćati da želim biti u njegovoj blizini. Da moram biti uz njega.

Počinjem se moliti u sebi da je on onakav dečko kakvoga godinama želim pronaći – da ne puši i ne pije, da je vjernik, da traži čistu vezu, da nema djevojku i da ju nikada nije imao (jer sam očito voljela svima biti prva), da me želi bolje upoznati i još stotinu drugih stvari koje mi se u tim trenutcima motaju po glavi. Istovremeno pokušavam sakriti emocije jer ne želim da čovjek pobjegne od mene glavom bez obzira.

Nailazimo na vrata na kojima je zalijepljen ružičasti papir. Predosjećam da je zabava upravo iza njih, ali svejedno na njegov prijedlog idemo do kraja hodnika jer ga ne želim izgubiti – zajedno smo u svemu, iako se znamo par sekundi. Naravno, vraćamo se konačno do vrata i ulazimo u dvoranu.

Iako smo stigli među prvima, već uočavam radosnu dobrodošlicu i Božju prisutnost. Sjedam, naravno, odmah na stolicu do njega. Zamjećujem da nije baš pričljiv, ali nastojim ga sama ispitivati razna pitanja jer ga želim bolje upoznati. Cijela večer potom pršti pozitivnom energijom i slavljenjem Gospodina. Svi igramo društvene igre, razgovaramo i veselimo se.

Divim se kvalitetnoj organizaciji, ali zapravo i sebi jer sam, inače stidljivija i povučenija, među potpunim strancima (uz svega nekoliko poznanika s kojima gotovo i ne pričam) posve otvorena i opuštena. Kako vrijeme prolazi, sve više shvaćam da mi je odluka da dočekam Novu godinu upravo u Duhosu bila najbolji mogući potez koji sam mogla učiniti. Osjećam se prihvaćeno, ispunjeno, posebno i… svoje. Ili samo mislim da sam svoja.

Upoznajem se s mnogo ljudi, ali nitko mi nije tako važan kao on. Dijele nas u grupe i već se molim da budem s njime, ali to se ne dogodi.

Ipak, kad god uspijem, stalno mu se vraćam. Pitam ga želi li igrati s nama UNO, na što on pristaje. Sjedimo jedno kraj drugoga na svetoj Misi. On je prva osoba kojoj čestitam Novu godinu. Nakon mise mu ponovno prilazim i pitam ga planira li se još zadržati na proslavi. Iako već tada osjećam da nije posve moj (a to ne može ni biti jer se ne poznajemo), ne želim da ode prije mene. Provodimo još malo vremena zajedno, a potom me autom vraća kući.

Tijekom vožnje ponovno se molim da me barem pita za prezime da bismo nekako nastavili biti u kontaktu. Naposljetku, to se i dogodi, što mi postaje rijetki pokazatelj da je i on zainteresiran za mene.

Kada me ostavi ispred kuće, izlazim iz auta i govorim mu: Vidimo se, s iracionalnim strahom u sebi da ga možda posljednji put vidim.

On odgovara isto.

Vraćam se u stan i odmah javljam prijateljima koji su me zvali da čekam Novu s njima. Nekima proslava još traje, nekima je završila na ne baš tako lijep način, a ja im prepričavam kako je bilo meni – bila sam na prekrasnoj zabavi i upoznala mladića s kojim me vjerojatno čeka nešto veliko, dobro i dugotrajno, iako mi za to nije dao mnogo povoda.

Odlazim na spavanje i sve opisano činim idućih šest mjeseci. Očajnički pokušavam zadržati nešto što postoji samo u mojoj glavi.

Postajem sve više ovisna o našem odnosu koji se čak i razvija u dobrom smjeru, posebice kada shvatim da je istina sve ono za što sam molila u prvim sekundama našega susreta i još godinama ranije – on je dečko koji ne puši i ne pije, vjernik je, traži čistu vezu, nema djevojku i nikada ju nije imao (ja mu ubrzo postajem prva), želi me bolje upoznati i još stotinu drugih stvari po kojima se naizgled savršeno poklapamo.

Polako shvaćam i da postaje istina ono što mi je očuh rekao netom prije nego što sam krenula na doček, a on često bude u pravu. Prisjećam se da je tako malo nedostajalo da ne odem te večeri u Duhos i ne upoznam tako dragocjenog mladića.

Sada kada sam ga pronašla, više ga ne želim izgubiti pa činim sve da bih ga pod svaku cijenu zadržala, ali na potpuno krive načine – predstavljam mu se kao djevojka koja je također vjernica i želi čistu vezu, iako u tim trenutcima uopće ne znam tko sam.

Osoba koja zna tko je, nema očajničku potrebu da se svidi nekome.

Moja se nesigurnost u sebe pokazuje i po sve većim sumnjama u ispravnost našega odnosa. Počinjem vjerovati mnogima koji mi govore da takva veza nije normalna, da neće uspjeti, da me on ne voli ako ne želi spavati sa mnom… Prepričavaju mi kako oni izlaze svuda i uživaju u seksu, a ja se sve više preispitujem zašto sve to nemam i ja. Uspoređujem naš odnos, stoga, s tuđim vezama u nadi da ću ga možda promijeniti, iako duboko u sebi znam da to ne bi bilo ispravno jer bi uništilo ne samo mene, nego i njega.

On me i takvu, sa svim nedostatcima i ranama koje nosim, iskreno ohrabruje i zavoli. Iako se trudim povjerovati mu, ne dajem mu prostora da mi to pokaže na odgovarajući i sebi svojstven način jer je po prirodi mirniji i nenametljivi mladić. Kako se sve više udaljavam od onoga tko jesam, tako očekujem od njega da ispuni prazninu koju osjećam, a koju može ispuniti samo dragi Bog. Udaljavam se od osobe koja je, unatoč brojnim nagovaranjima da ne ode, otišla sama na doček u Duhos i provela se najbolje ikada.

Iako ga ne nastojim gušiti, činim to.

Iako ne nastojim biti navezana na njega, postajem to.

Iako ga ne nastojim izgubiti, gubim ga. I ne samo njega – gubim i sebe.

Ubrzo shvaćam da imam dvije opcije, odnosno da me prekid s njim može ili uništiti – jer sam izgubila nekoga koga sam godinama tražila, ili obnoviti – jer ću pronaći sebe.

Odabirem, stoga, onu drugu.

Danas, nakon što je prošao skoro jedan mjesec od našega prekida, ne mogu reći da sam potpuno oporavljena i da ga više ne volim, ali polako radim na tome da manje slušam druge ljude, a više osluškujem svoje srce.

Radim na tome da postanem strpljivija, razumljivija i pouzdanija u Boga.

Radim na tome da postanem jača, emocionalno stabilnija te svjesna svojih vrijednosti i kvaliteta koje sam po putu počela smatrati izgubljenima.

Radim na tome da shvatim da sam vrijedna svake pažnje i da ne trebam imati potrebu nekoga silom zadržavati u svojemu životu. Tko treba, taj će i ostati.

Dokaz tome je činjenica da su uz mene i dalje divni ljudi koje sam upoznala upravo te sudbonosne večeri. To su osobe koje sada već mogu nazvati prijateljima i koje nikada nisam ganjala, nego su same odlučile ostati uz mene jer im je sa mnom dobro. Dopisujemo se i dogovaramo druženja.

Dopisujem se i s mladićem koji je također bio na dočeku i studira na mom faksu, ali ga te večeri nisam ni primijetila jer sam bila fokusirana na druge stvari.

Međutim, više se nemam potrebu svidjeti nekome tko se meni potencijalno sviđa i više ne jurim nešto što možda i ne treba biti moje. Naravno, bit će super ako se to dogodi, ali ista je stvar i ako se ne dogodi. Zaljubljenost je varljiva i prolazna.

Svakodnevno razgovaram i s mamom i očuhom, ali danas znam da on često govori u metaforama, a ne doslovno.

Znam i prihvaćam da sam možda zauvijek izgubila „najboljeg” mladića kakvoga sam dugo tražila. Međutim, ako je prekid naše veze bio vrijedan toga da zauvijek dobijem spoznaju tko sam, onda neka tako bude.

Znam, također, da je malo nedostajalo da ne odem te večeri u Duhos i da ga uopće ne upoznam. Međutim, još je manje nedostajalo da ne upoznam sebe, nego da se posve izgubim u iluziji da je netko drugi potreban za moju sreću.

Znam i da mi ta proslava nije bila jedna od najboljih stvari koje su mi se dogodile samo zbog zabave, novih prijatelja, izlaska iz zone komfora i osjećaja pripadnosti u kakvom sam uvjerenju bila do jučer, nego zbog toga što mi je omogućila da upoznam nekoga s kime ću imati odnos koji će me slomiti, a time i iznova sastaviti.

Znam i zašto sam trebala čekati skoro sedam mjeseci da napišem osvrt na tu zabavu (ako se ovaj tekst može tako nazvati), iako sam to htjela učiniti i ranije.

On tada ne bi imao smisao, nego bi sličio na još jednu u nizu prekrasnih ljubavnih bajki o dvoje ljudi koji su se našli u pravo vrijeme na pravom mjestu i ušli u vezu koja bi, prije ili kasnije, propala – jer nije bila izgrađena na zdravim temeljima.

Konačno, znam da me samo jedna večer u kojoj sam svjesno i hrabro odlučila biti svoja, uz bol koju sam dugo osjećala i još uvijek osjećam nakon nje, zapravo spasila.