U skromnoj kućici od svega dvadesetak četvornih metara, živjela je baka Ruža.

Trošni su zidovi kuće, koje je nekad davno sagradila s pokojnim mužem, čekali svaki trenutak da se raspadnu. Dvorišni je vrt bio zapušten i zanemaren, a tek bi ga povremeno posjetili golubovi.

Baka Ruža preživljavala je tako iz dana u dan u sobičku čiji je strop otpadao, kupaonici i kuhinji koja se nije grijala. Ljeti je bilo lakše jer bi sve nekako živnulo i mogla je čak boraviti vani, na suncu. Zimi bi se stisnula pod dekom i grijala na skupa drva koja je jedva pribavljala.

Baka Ruža rano se udala i nije imala priliku za velikim obrazovanjem. Ipak, s mužem je vodila uspješan dobrostojeći život – on je radio u tvornici, a ona u kožari, trgovini i školi kao čistačica. Ruža se uvijek trudila i bila vrijedna, a tešku bolest koju je imala nije voljela ni spominjati.

Nikada nije tražila izgovore i nije željela ovisiti o drugima. Na licu bi joj uvijek bio isključivo osmijeh po kojemu su ju svi prepoznavali. U mladosti se bavila folklorom, planinarenjem, odbojkom i pjevanjem. Ruža bila je vesela i poletna, a radost života koju je posjedovala u srcu prenosila je na sve ljude oko sebe. Nije se nadala da će ju dočekati tako teška starost, ali ni žalila. Rijetko bi kada pitala koga za pomoć, smatrajući da treba ponajprije misliti na napuštenu djecu, beskućnike i one koji imaju obitelj.

Nemoj se diviti životu mojemu, nego spoznaj zahvalnost u svojemu

Isto tako, nikada nije mislila da će joj se život svesti na iščekivanje sreće koja nikako da stigne. Od premale mirovine otplaćivala je dugogodišnji kredit koji je bila podigla s mužem. Nakon što joj je prije nekoliko godina umro njezin Miro, ostala je potpuno sama.

Baka Ruža voljela je odlaziti na tržnicu na kojoj bi pribavljala zdrave i pritom jeftine namirnice. Međutim, zna i sama da se nebrojeno puta dogodilo da bude primorana kopati po smeću kako bi preživjela ostatak mjeseca. Skuhala bi tijesto i jela ga po nekoliko dana dok se ne bi pokvarilo. Tuširala se svega povremeno, i to u hladnoj vodi jer toplu nije imala od čega plaćati.

Ipak, na sve je to baka Ruža već bila navikla. Najteže joj je pak padalo to što je bila sama. Osim psa Lokija koji nikada nije smio ostati gladan, društvo bi joj povremeno pravile usamljene ptice koje bi starim kruhom hranila na trijemu. Isti je kruh jela i sama.

Sve dok nije upoznala Petru.

Petra je bila mlada djevojka, visoka i vitka, smeđe kose i lica kao u anđela. Živjela je u obližnjem kvartu s roditeljima, dvjema sestrama i bratom. Uz studij hrvatskoga jezika i književnosti, imala je mnogo hobija, baš kao što ih je nekada imala baka Ruža. Najdraže joj je pak bilo čitanje.

Baku Ružu upoznala je jednom prilikom kada ju je zatekla da skuplja boce iz kontejnera. Prišla joj je i upitala ju treba li štogod, a baka je skromno odgovorila da će biti sretna ako si uspije taj dan kupiti kruh.

,,Jedna boca vrijedi pedeset lipa”, rekla je. ,,A to je puno, jako puno.”

Baka Ruža odmah je Petri bila pokazala u kakvim uvjetima živi, iako ju je nerado uvela u kuću. Ruža se nije sramila svojega siromaštva, ali nije željela nikoga njime opterećivati.

Od toga dana Petra nije prestajala dolaziti kod nje. Nakon što bi joj završila predavanja na fakultetu, Petra bi došla kod bake i donijela joj štogod hrane. Brinula je i za bakine lijekove i redovite odlaske na preglede. Pomagala je koliko je god mogla – nije ni mogla mnogo jer je također s obitelji živjela prosječnim životom.

Ipak, baki Ruži najviše je značilo to što joj je Petra pravila društvo. Svakoga poslijepodneva baka bi legla u svoju fotelju, a djevojka bi joj čitala vijesti, knjige, beletristiku, poeziju. Neke bi priče i sama napisala, pa bi ih pročitala baki i pitala ju za mišljenje.

Baka Ruža nije voljela gledati televiziju jer joj je to umaralo oči, a informacije koje bi čula s tog medija samo bi ju deprimirale. S druge strane, Petrin ju je glas smirivao i podsjećao ju na razdoblje njezine mladosti. U Petri je vidjela svoju unuku koju nikada nije imala jer nije mogla imati djecu.

Baka Ruža imala je tešku bolest – bila je neplodna.

Praznina koju je osjećala zbog toga uništavala ju je, ali nikada si to nije mogla priznati. Još je davno bila odlučila da više o tome ne govori i ne razmišlja, nego se pomiri sa sudbinom takvom kakva je.

Petra joj je pak svojom veselom pojavom vratila onaj stari osmijeh na lice koji dugo godina nije imala. Stoga je baka Ruža, pokraj sve Petrine financijske pomoći, najviše cijenila i zavoljela njezina popodnevna čitanja. Međutim, ni baka Petri nije ostajala dužna – uzvraćala joj je svojim savjetima i životnim mudrostima koje bi djevojka rado slušala.

Zaredalo se nekoliko dana da Petra nije mogla doći u posjet baki Ruži jer je išla na studijsko putovanje. Nakon što se vratila, odmah je otišla k bakinoj kućici, ali nje više nije bilo.

Susjedi su joj rekli da je baki bilo zatajilo srce, a jedan je od njih brzo bio pozvao hitnu pomoć. Nažalost, bilo je već kasno – baka Ruža otišla je u daleki i za nju zasigurno bolji svijet.

Petri je bilo žao što tada nije mogla biti uz nju, ali znala je da će se jednom njih dvije ponovno sresti. Kako bi održala svoje obećanje, poslušala je sve bakine savjete s njihovog posljednjeg susreta – završila je fakultet, zaposlila kao profesorica hrvatskoga jezika, udala se i napisala knjigu. Međutim, ono što je najvažnije, živjela je punim plućima i širila tu radost oko sebe.

,,Jedna boca vrijedi pedeset lipa”, često se prisjećala bakinih riječi. ,,A osmijeh beskrajno mnogo.”

Njezin je lik Petri cijeli život ostao u srcu. Djeci i unucima čitala je svoje priče o baki Ruži te im govorila o njihovoj povezanosti koju su bile razvile u svega nekoliko mjeseci.

Iako je Petra baki pomagala, smatrala je da je baka njoj pomogla mnogo više – dala joj je lekciju koju je upamtila, živjela i prenijela na druge ljude.