10. listopada 1970. godine u Dramskom kazalištu Gavella premijerno je izvedena predstava Kraljevo. Predstavu je režirao Dino Radojević, a scenski osmislio Zlatko Bourek. Od ostalih se suradnika ističu kostimografkinja Diana Bourek, koreografkinja i pomoćnica redatelja Nada Kokotović te glazbeni suradnik Igor Kuljerić.

Radnja predstave temelji se na dramskom predlošku, odnosno Krležinoj drami jednočinki pod nazivom Kraljevo uz sitna odstupanja. Naime, već je na početku predstave uočljivo da se, za razliku od dramskog teksta koji se gotovo odmah počinje bazirati na dijalogu između likova, pojavljuje lik žene koja neprestano ponavlja izraz Sreće, zlatne, srebrne!.

Ipak, činjenica da predstava u većini svojih ostalih segmenata vjerno prati dramski tekst i njegova obilježja očituje se, prije svega, u kvalitetnom vizualno-scenskom iznošenju dugih i zahtjevnih za tumačenje didaskalija karakterističnih za Krležu, kao i cjelokupne radnje i njezinih elemenata. Kako se navodi u djelu, mjesto je radnje Kraljevski sajam, a vrijeme jedna kolovoska noć u predratnom Zagrebu. U mnoštvu likova ističu se sluga Janez (glumac: Pero Kvrgić), utopljenik Štijef (glumac: Josip Marotti), Anka kao Janezov ideal (glumica: Senka Sokolović) i Herkules kao Ankin ljubavnik (glumac: Krešimir Zidarić).

Čitajući dramski predložak, moguće je samo zamišljati glasne i svadljive međusobne dijaloge likova, uz pozadinske zvukove koji su unutar predstave dosta efektno prikazani. Glumačka facijalna ekspresija i iznimno snažna artikuliranost nepoznatih stranih izraza koji predstavljaju problem čitanja, razumijevanja i interpretiranja djela neka su, u konačnici, od najbitnijih obilježja navedenog uprizorenja Krležinog djela Kraljevo.

Već tijekom čitanja predloška kod čitatelja se postiže svojevrsni efekt ekspresionizma vidljiv u doslovnom prikazu glasnoće, kaosa te jada i bijede neklasično prikazanih dramskih likova. Predstava ga, u jednu ruku, samo nadograđuje, i to prvenstveno izvrsnom glumom, a potom i ostalim obilježjima poput dobro osmišljene scenografije i kostimografije. Scena je tako istovremeno jednostavna i simbolična, a raskošni su kostimi prilagođeni kontekstu tadašnjeg vremena i prostora.

Još jedno od bitnih obilježja predstave koje pridonosi boljem razumijevanju ne samo nepoznatih izraza, nego i cjelokupnog pročitanog dramskog teksta svakako je činjenica da se izvedba upriličila isključivo za potrebe snimanja. Mnoštvo istovremenih radnji na sceni koje su po prvi puta predstavile svojevrsnu scensku simultanost nije teško pratiti s obzirom na pomno osmišljeno kretanje kamere od likova do likova te često zaustavljanje isključivo na jednom liku kako bi se istaknula njegova gluma i sve ono što želi prikazati kroz svoju ulogu.

Posebno se obratila pozornost i na što kvalitetnije i detaljnije kadriranje scenskog prostora i likova kako bi se dočarao cjelokupni ambijent, ali i kako ne bi došlo do toga da publika ima podijeljenu pažnju što bi bio slučaj da se predstava, primjerice, gledala izravno u kazalištu. Prednost predstave nad dramskim tekstom, ali i nad mnogim drugim izvedbama je i činjenica da unutar nje nema vremenske napetosti s obzirom na to da se sve događa u trenutku i atmosferi kaosa između likova i njihovog ponašanja na spomenutom Kraljevskom sajmu.

U kontekstu svojevrsnog kaosa koji je vladao scenom, predstavu je moguće tumačiti i u političkom kontekstu. Iako je sam dramski tekst Krleža napisao 1915. godine, predstava je premijerno uprizorena tek 55 godina nakon u spomenutom Gavellinom kazalištu. Izvedba se održala u razdoblju različitih političkih stanja i zbivanja od kojih je potrebno spomenuti hrvatsko proljeće kao kulturno-politički nacionalni pokret koji je podrazumijevao reformu hrvatske politike, društva i kulture. S obzirom na vrijeme u kojemu je nastala, Krleža je pisanjem navedene drame gotovo pa predvidio sve ono što će se događati u budućnosti, s posebnim naglaskom na to kako će se ti događaji odraziti na ponašanje društva u cjelini.

Predstavu je moguće smjestiti i u kontekst današnjeg vremena budući da su likovi prikazani u gotovo svim društvenim staležima tadašnjeg doba. Kaotičnost predstave može se tumačiti i dan danas pa je moguće zaključiti da predstavlja svojevrsno Krležino proročanstvo u odnosu na današnje doba, državu u kojoj živimo i njezino političko i građansko okruženje.

Ostala daljnja tumačenja svrhovitosti same radnje i likova unutar predstave nisu jednoznačna te se često ne poklapaju, što ovu izvedbu čini još kvalitetnijom – predstava nije predvidljiva ni nametljiva te omogućuje gledatelju da ju tumači na svoj način, baš kao i Krležino djelo.

U konačnici, predstava s gotovo svim elementima ostavlja čitatelja da samostalno razmisli i donese zaključak o smislu njezine radnje. Izvedba na publiku ostavlja snažan utjecaj, u tolikoj mjeri da je moguće zapitati se što sve društvo i politički kodeks može nametnuti čovjeku kao ispravno, kao i navesti ga na postupke koje je nemoguće ostvariti i tugu za nečim nedokučivim, bilo da je riječ o ženi, stvari, pojavi ili nekom drugom čimbeniku.