Na Dan žena, svega dva tjedna prije nego što su skoro sve zatvorili, zaputila sam se s dečkom u Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku. Odlučili smo pogledati predstavu Konstelacije u sklopu Kazališnog maratona koja je počinjala u 19 sati.

Iskreno, odluka da pogledam baš tu predstavu od svih ponuđenih pala je samo zbog naslova koji me odmah zaintrigirao, iako nisam znala ni što znači ta riječ, a ni tko su glumci. Međutim, očito su se poklopile zvijezde budući da je bila riječ o Vladimiru Posavecu Tušeku i Olgi Pakalović, glumcima koji utjelovljuju likove iz trenutno moje omiljene televizijske serije naziva Drugo ime ljubavi.

Ova je komorna drama premijerno izvedena 2012. godine u Londonu. Ubrzo sam saznala da se već mjesecima igra i diljem Hrvatske – redateljica je hrvatske praizvedbe Aida Bukvić, a dramaturginja Marijana Fumić. Unatoč svojoj suptilnosti i nerazvikanosti u medijima, predstava je vjerojatno jedna od najkvalitetnijih i najdirljivijih kazališnih izvedbi svih vremena. Za mene je i mnogo više od toga.

Naime, priča je to koja prati dvoje likova – kozmologinju Olgu i pčelara Vladimira. Odmah me fascinirala činjenica da su ostavljena prava imena glumaca u djelu, valjda kako bi prikaz bio što efektniji i realniji. Njih se dvoje susretnu na roštilju i počnu dublje upoznavati, ali svatko sa sobom nosi svoju prošlost i osobine koje će utjecati na izgradnju njihovog odnosa.

Oni, nadalje, kreću na zajedničko životno putovanje tijekom kojega prolaze sve – strast, intimnost, svađe, prevaru, prekid, zaruke, vjenčanje te, u konačnici, Olginu bolest i smrt. Sve su situacije s kojima se likovi suočavaju u suštini nedovršene, odnosno neispričane do kraja, ali to ih ne sprječava da se u svojim nesavršenostima isprepliću i zapravo iznose na scenu ponekad surovu realnost.

Olga koja kao kvantna fizičarka ima potrebu sve analizirati zbližava se s pomalo nestašnim, ali i dalje osjećajnim Vladom. S njime prolazi čitav spektar emocija i realnih životnih događaja koje potom prenosi na publiku. Međutim, predstava ne komunicira s auditorijem na uobičajen način, nego suptilno navodi svakog pojedinca da sam za sebe počne promišljati o ispravnosti vlastitih postupaka i načinu na koji gradi odnose s ljudima do kojih mu je stalo.

Bez obzira na svoja zanimanja, oba se lika konstantno preispituju što su mogli učiniti bolje i kako ispraviti stvari, i to na vrlo neobičan način – često ponavljaju već izrečene dijaloge, čime valjda žele navesti ljude na dublje razmišljanje o njima. U jednu me ruku izvedba zbog toga u nekim trenutcima zbunjivala, ali u drugu sam ubrzo shvatila da se s mnogim situacijama zapravo mogu poistovjetiti, unatoč tomu što sam još mlada.

Primjerice, za vrijeme izvođenja predstave Ivan i ja smo se gotovo nesvjesno držali za ruke. Iako smo i ranije bili u kazalištu, još nam se nikada to nije dogodilo. Nadalje, osjećala sam emocionalnu povezanost i s glumcima budući da već dugo kroz seriju pratim njihov rad. Iznimni je glumački talent koji posjeduju vidljiv i na televizijskim ekranima, ali kazališne su daske nekako življe.

U tom kontekstu, fascinirala me i jednostavnost scene – svega nekoliko poredanih kutija koje su vjerojatno metaforički predstavljale pčelinja gnijezda, prigušena svjetla i crni glumački kostimi dali su predstavi posebnu čar. Tako stvorena atmosfera stavila je fokus isključivo na likove i njihov odnos, ali istovremeno simbolizirala životnu prazninu, propitivanje osobnih želja i postupaka, određenu notu nostalgije i nezaobilaznu prolaznost čovjekove egzistencije.

Predstava Konstelacije posljednja je kazališna izvedba koju sam imala priliku pogledati uživo prije nego što su skoro sve zatvorili. Ipak, ne žalim ni za čim jer je vrijedila za mnogo više njih. Nakon što sam ju odgledala, zaključila sam da je život uistinu prolazan i da bismo trebali više cijeniti ljude koje imamo u životu. Svi unutar sebe živimo u različito kreiranim svemirima, ali važno je da uspijemo proniknuti u njihove tajne i pustiti ljude koji trebaju biti u njima da žive slobodno, punog srca ljubavi prema nama.