Nedjeljno je jutro. Sunce se žuri da što prije sakrije oblake svojim toplim zrakama, a ja sjedim u svojoj kuhinji i pijem kavu. Kroz prozor gledam naše divno dvorište. Po trijemu su razbacane puške, pištolji, autići i klikeri, a nasred dvorišta usamljeno stoji nogometna lopta.

Klinci sinoć opet nisu pospremili svoje igračke.

Pas Roki odmara u svojoj kućici. Odjednom promoli glavu iz nje, a potom i svoje veliko dlakavo tijelo. Ne mogu, a da ga ne odem pomaziti i poigrati se s njim. Uzimam pseću hranu iz ladice i svoju kavu, navlačim ogrtač preko spavaćice i izlazim. Roki odmah dotrči do mene i umiljava se.

,,Polako”, kažem mu dok nestrpljivo maše repom i skače po meni.

,,Dobit ćeš hranu”, smijem se. ,,Samo se strpi pet sekundi.”

Stavljam mu hranu u zdjelicu i sjedam na klupu. Gledam igračke u neredu, ali jutros sam uistinu lijena da ih pokupim. Ionako će ponovno sve razbacati.

Samo neka se igraju. Moji divni anđeli.

Nije prošla ni minuta, a Roki je sve već smazao. Sjeda do mene, zadovoljno me pogleda i nasloni svoju glavu u moje krilo.

,,Što je, Roki? Opet želiš da ti ispričam priču?”

Roki je navikao da mu gotovo svakoga jutra nešto ispričam. On je moj najvjerniji slušatelj dok se ostala ekipa moje obitelji još uvijek lijeno izležava u krevetima.

Danas sam odlučila ispričati priču o uspomeni staroj sedam godina na vikend koji mi je obilježio život.

Upoznali smo se filmski slučajno. Te je večeri kiša lijevala kao iz kabla i vjetar nosio sve pred sobom. Međutim, to nije spriječilo da grad bude pun ljudi i prometa.

Te sam posebne večeri upoznala njega.

Sjećam se da sam bila premorena zbog kolokvija. Da mi je netko u tim trenutcima odlučio izmjeriti podočnjake, ušla bih u Guinnessovu knjigu rekorda kao djevojka s najvećim podočnjacima ikada u povijesti. Kosa mi je bila neuredno svezana u nešto što istovremeno nalikuje pundži i repu, a mojih pedeset i pet kilograma s krevetom bilo je smješteno u staru plavu trenirku. U jednoj sam ruci nosila kišobran, a u drugoj skripte, moleći se da ne pokisnu.

Međutim, u idućem se trenutku upravo to dogodilo. U tom svom umornom zanosu i razmišljanju o tomu koje ću si jelo podgrijati u mikrovalnoj kada dođem doma, skripte su mi ispale. Čučnula sam i počela ih brzo kupiti, a kraj mene se stvorio nepoznati čovjek. Činilo se kao da je samo izišao iz gomile ljudi.

,,Treba li ti pomoć?” upitao je. Ni ne čekajući odgovor brzo je počeo skupljati skripte s kojih su se cijedile kapi kiše. Kada ih je pokupio, predao mi ih je i pogledao me.

Njegova crna poluvlažna kosa nježno mu je padala na čelo, a pune su mu usne pokazivale blagi osmijeh. Uzvratila sam im svojim sramežljivim osmijehom popucalih usana.

,,Super, sada ih mogu baciti u smeće”, rekla sam, pokazujući na skripte. Ustao je i on, ne skidajući pogled s mene. Osim što vjerojatno nikada u svom životu nisam bila toliko rumena, sve su skripte bile gotovo posve mokre.

,,Ne brini, nije tako strašno”, rekao je i pružio mi ruku. ,,Ja sam Gabrijel, drago mi je. A ti si?”

,,Ja se zovem… Ana. Da, ime mi je Ana”, odvratila sam pomalo zbunjeno.

Tako smo samo stajali nekoliko sekundi u toj vrevi grada. Gledao me i smiješio se kao da je razmišljao što će sa mnom. Nisam znala kud ću s rukama. Nisam znala ni kud ću sa sobom. U sebi sam zahvaljivala što pada kiša i što moram nositi kišobran.

,,Možda će ovo glupo zvučati, ali… Jesi li za večeru?”

,,Pa, može”, rekla sam.

U tom je trenutku projurio automobil i, budući da sam stajala bliže cesti, sve lokve nastale od kiše smjestio ravno na moju stražnjicu. Nisam se mogla gore osramotiti.

,,Neee”, vrisnula sam. ,,Kretenu jedan!” 

Krenula sam za autom s ciljem da vozaču očitam bukvicu s još ponekom uvredom, ali Gabrijel me blago povukao za ruku. Primijetila sam da mu oči suze koliko se suzdržavao od smijeha.

,,Dođi, idemo u restoran. Tamo ćeš se očistiti.”

Ušli smo u hotel-restoran koji se zvao In medias res. Odmah sam uočila predivnu atmosferu koja je vladala njime – osvjetljenje su činile isključivo svijeće na stolovima gdje su sjedili parovi, a pijanist je na glasoviru svirao lagane skladbe.

Tako jednostavno, a profinjeno mjesto. I ja, odjevena u trenirku uprskanu blatnjavim lokvama.

Gabrijel me poveo do stola i privukao mi stolicu. U takvom stanju sigurno nisam mogla sjesti za otmjeni stol pa sam se odlučila otići očistiti.

Ušla sam u toalet i navlaženim toaletnim papirom stala čistiti mrlje. U torbi sam uspjela pronaći puder, malo maskare i bočicu jeftinog parfema koje sam na brzinu nanijela na sebe. Skinula sam svezanu nakupinu na glavi, raščešljala kosu i ostavila je raspuštenu.

Napokon, izišla sam.

,,Jesi li se uspjela očistiti?” ljubazno me upitao Gabrijel kada sam se vratila za stol.

,,Da. Srećom, nije nikoga bilo u toaletu.”

,,Onda odlično. Pregledaj jelovnik pa ćemo naručiti.”

Gabrijel je već bio naručio jedno od najskupljih vina, ali nisam htjela ništa komentirati. Uzela sam jelovnik i letimično bacila pogled na sva ta jela. Krajičkom oka uočila sam da cijelo vrijeme gleda u mene s blagim smiješkom na usnama.

,,Izvolite?” uplašio me konobar.

,,Ovaj… Ja bih… Može pomfrit i hamburger. Veliki. S puno luka. Zapravo, bez luka. Hvala.”

,,I mislio sam”, rekao je Gabrijel tiho, ali dovoljno glasno da ga mogu čuti.

,,Za vas?”

,,Standardno – piletinu i zelenu salatu, hvala.”

Konobar je uzeo narudžbe i otišao. Mnogo toga mi nije bilo jasno.

,,Misliš da nisam čula ono što si rekao?”

,,To sam i želio”, zagonetno je odvratio. Tek tada sam primijetila da nosi svečanu bijelu košulju i kravatu, ali nije izgledao službeno, naprotiv.

,,Zašto?”

,,Vidi se da si prvi put u ovakvom restoranu. Posebna si, Ana.”

,,Kako to možeš znati?”

,,Znam. Srce nikada ne vara.”

Spustila sam glavu, nastojeći ignorirati uzburkanost u želucu i činjenicu da mi leptiri u trbuhu plešu kolo. Sve sam više shvaćala da se uz Gabrijela osjećam kao da sam u nekom drugom, paralelnom svemiru, iako ga praktički ne poznajem.

Ipak, večeras je naručio ono što standardno naručuje. To znači da nisam bila jedina koju je doveo ovdje. Bila sam još jedna u nizu.

Međutim, nisam htjela biti neugodna. Nastojala sam to ignorirati.

Ubrzo je stigla hrana. Nakon neuspješnog pokušaja rezanja velikog hamburgera jedaćim priborom, jednostavno sam ga uzela u ruke i zagrizla. Kako bi se hamburger drugačije i trebao jesti?

,,Čime se baviš?” pitao me Gabrijel u trenutku kada sam vadila krastavac iz hamburgera i pokušavala ga pojesti bez da ostanem umrljana kečapom.

,,Studiram novinarstvo, druga sam godina. A ti?”

,,Tražim posao.”

,,Lijepo”, osmjehnula sam se.

Gabrijel je izgledao njegovano. Imao je čisto, obrijano lice. Kosa mu se osušila i izgledala je zdravo.

Pričali smo… O svemu. Pričali smo bez riječi. Pričali smo pogledima. On je jeo svoju otmjenu piletinu, a ja svoj malo manje otmjeni hamburger. S minimalnim gestama govorili smo maksimalno o svojim osobnostima. On je nosio hlače stegnute remenom, a ja ofucanu trenirku opranu blatnjavom kišom.

Odjednom je ustao i primio me za ruku.

,,Jesi li za ples?” nježno me upitao.

,,Hm… Smotana sam. Ne znam plesati.”

,,Uz mene ćeš naučiti.”

Sramežljivo sam ustala i povela se za njim na plesni podij. Pod laganom rasvjetom svijeća izgledao je tako… predivno. Mirisao je na kesten, snažan muški parfem i deterdžent.

U jednom me trenutku jače zagrlio.

,,Zaista si posebna”, rekao je i pomilovao me po obrazu. Njegove smaragdne oči neprestano su gledale moje, kao da se tomu dive.

,,Čudno je sve ovo… Ne znaš ništa o meni, a znaš sve.”

,,Vjeruj mi – rekla si sve.”

,,Čime? Time što sam se dva, zapravo, tri puta osramotila pred tobom u pola sata? Prvo su mi ispale skripte, zatim me auto pošpricao i tada…”

Prislonio je svoje usne na moje, ne dopustivši mi da dovršim rečenicu. Moje iznenađeno srce počelo je sve brže pumpati krv, a noge su mi stale klecati.

,,Da barem ovaj trenutak zauvijek potraje”, rekao je.

Te su mi riječi, koje dugo nisam čula, neobično vratile srce na mjesto. Otišli smo u hotelsku sobu i tamo proveli noć.

Idućeg sam jutra automatski posegnula za njegovim zagrljajem. Međutim, nije ga bilo.

Gabrijel je otišao.

S druge strane kreveta stajala je crvena ruža s mirisom napuštanja, a ispod nje pismo. Suze su mi navrle na oči. Uistinu – bila sam samo još jedna u nizu.

,,Draga Ana,

znam da su ti oči sada pune suza, ali jedno te molim – ne plači.

Posebna si i dragocjena. Ne, ovo nisu samo prazne fraze. Sve riječi koje sam ti uputio bile su iskrene. Sve one djevojke koje su dolazile u haljinama i naručivale salatu za večeru… Nisu ti ni do koljena. Ti nisi poput njih. Ti si svoja.

Ostani takva i nikada se nemoj mijenjati. Nastavi dalje, živi punim plućima i nemoj brinuti za mene. Ti si mi najveći dar koji sam mogao dobiti, upamti to.

Čuvaj se.”

Sklopila sam pismo i bez riječi otišla do prozora. Još nije bilo gotovo – Gabrijel je upravo ulazio u kombi hitne pomoći.

Umro je za nekoliko dana. Rekli su mi da je bolovao od teške bolesti i da je molio za to da provede posljednju večer života s nekim posebnim. Nikada nije imao nikoga drugog osim mene, iako se činilo drugačije.

Njegov se život ugasio, a moj se nakon tog događaja zauvijek promijenio.

,,I, Roki, kako ti se svidjela priča?”

Pas me počeo lizati po licu u znak da je uživao u priči. Nekoliko je puta glasno zalajao, što je potaknulo ekipu moje obitelji da se napokon ustane.

,,Pametno moje”, kažem mu i pomazim ga.

Ubrzo čujem glasno lupanje, razigranu galamu i škripanje vrata. Na trijem izlaze moj muž i dva klinca koje ludo volim.

,,Dobro jutro, ljubavi”, pozdravi me muž i poljubi u čelo.

,,Dobro jutro”, uzvratim.

Moji me anđeli također pozdravljaju, grleći me i sjedajući mi u krilo. Moj stariji sin, sedmogodišnji Gabrijel, nasmiješi mi se onako kako samo on zna.

Isti je tata.