Na početku ove godine nekolicini sam dragih osoba rekla da će mi upravo ona biti jedna od presudnih godina u životu, iako u tim trenutcima nisam ni znala što sam izgovorila, niti sam posve iskreno vjerovala u to.

Iako nije dočekana na način na koji sam željela, 2019. godina bila je zabavna i, rekla bih, turbulentna godina – prepuna novih iskustava. Uspješno odrađenih projekata. Ostvarenih suradnji. Položenih kolokvija, ispita i seminara. Plakanja i smijanja. Volontiranja. Rada. Lijepih i manje lijepih situacija, a sve u svrhu mojega osobnog napretka i razvoja u osobu kakva sam danas, samo godinu dana kasnije.

2019. godina, između ostaloga, naučila me da ponekad treba odustati.

Ove sam godine odustala od odnosa s mnogim poznanicima, suradnicima i ljudima koji su mi mogli (p)ostati prijatelji. Odustala sam od izgradnje površnih veza i prijateljstava za koje sam znala da nisu dobri za mene ili da nisam na njih spremna.

Odustala sam od sjedenja na kavama s ljudima s kojima se ne osjećam ugodno.

Odustala sam od volontiranja na jednom portalu i radijskoj emisiji za koje više nisam imala vremena niti sam to htjela raditi.

Odustala sam od ponuđene ideje da u suradnji s jednom udrugom otvorim blog još na proljeće, iako su ljudi tvrdili da će mi biti teže uspjeti samoj.

Odustala sam od življenja u stanu u kojemu sam provela točno godinu dana, unatoč tomu što skoro nitko osim mojih roditelja nije razumio razloge mojeg preseljenja.

Odustala sam od izgovora da nemam vremena za kuhanje jer sam student i od toga da idem svaki dan na ručak kod svojih. Odustala sam od izgovora da nemam vremena otići na misu, vježbati, dobro se naspavati i družiti s prijateljima.

Odustala sam od izgovora da ne mogu učiti i da mi se ne da, iako su ljudi govorili da se faks na koji idem može završiti bez da pogledaš u knjigu.

Odustala sam od ponuđenih putovanja u inozemstvo, iako su ljudi pričali da propuštam prilike da vidim svijeta.

Odustala sam od pretjerane strogoće prema sebi pa sam koji put zapalila cigaretu, izašla u klub i ostala budna do šest ujutro, znajući da me sutradan čekaju obveze.

Odustala sam od pjevanja u crkvenom zboru i slušanja roditelja kada su mi govorili da ne idem raditi ponovo sezonu kao sobarica.

Odustala sam od želje da se svidim drugim ljudima.

Ukratko, odustala sam od svega što me u datom trenutku nije činilo sretnom i ispunjenom.

Tek nakon što sam odustala od svih navedenih stvari, u mom se životu počelo događati nešto nevjerojatno. Kažu da kada Bog zatvori jedna vrata, otvori prozor. Meni ih je, samo u jednoj godini, otvorio mnogo.

Ove sam godine učvrstila odnose sa svojim najbližima i upoznala hrpu novih ljudi i prijatelja na kojima sam strahovito zahvalna.

Počela sam sjediti na kavi kako bih napisala poneki članak, dogovorila novu suradnju ili čavrljala s nekime za koga znam da mu je stalo do mene.

Počela sam raditi na dva portala, od kojih sam na jednom postala glavna urednica. Također, počela sam volontirati u vjerskoj radijskoj emisiji jednom u dva ili tri tjedna pa imam vremena za to i svakako želim to raditi. Vratila sam se i u onu emisiju od koje sam odustala, ali kao gost u intervjuu.

Otvorila sam blog samostalno, uz pomoć tek nekolicine ljudi i s minimalnom podrškom okoline. U samo dva i pol mjeseca moju je Facebook stranicu počelo pratiti skoro 1500 ljudi, a najčitaniji članak ima više od 850 pregleda, što je za mene iznimno mnogo. Objavila sam više od 50 tekstova i odradila pet intervjua s pretalentiranim ljudima, a to su Marija Vlahović, Filip Čizmadija, Milana Vukomanović, Juraj Repinac i Kristina Penava.

Preselila sam u još bolji, kvalitetniji i jeftiniji stan. Skoro nitko ni danas ne razumije zašto sam to učinila, ali to niti ne tražim.

Naučila sam kuhati i počela nalaziti više vremena da se posvetim sebi i stvarima koje istinski volim i na kojima želim poraditi u budućnosti.

Završila sam drugu godinu faksa s odličnim uspjehom i upisala treću. Uz to, s kolegom sam osvojila nagradu za najbolji seminarski rad iz područja odnosa s javnošću.

Otputovala sam nekoliko puta u Zagreb, što poslovno, što privatno. Osim toga, posjetila sam Biograd na Moru, Zadar, Bibinje, Bođane, Doroslovo, Bač, Vinkovce, Aljmaš i Veliku Goricu. Vjerojatno sam još neko mjesto izostavila.

U cijeloj priči ostala sam svoja i ne kajem se ni zbog čega što sam učinila. I dalje sam zapravo ona stara ja – Mirela koja baš i ne voli cigare i pretjerane izlaske, ali se ponekad voli opustit jer joj je to potrebno.

Vratila sam se pjevanju u crkvenom zboru. Na sezoni sam slomila stopalo, ali kroz to naučila super lekciju.

I, što je najvažnije – počela se sviđati samoj sebi.

Vjerujem da će 2020. godina biti barem upola ovako zabavna i turbulentna jer me čeka hrpa projekata koje zasad još ne želim otkrivati. Nekad je bolje pustiti da plodovi rada pokažu više od samih riječi.

U 2020. godini želim vam da pronađete balans između odustajanja i ustrajnosti. Odustanite od svega što vas čini nesretnim, a one situacije koje osjećate prigrlite svim srcem i borite se za njih. Sretna vam Nova!