O tome kako se našem slavnom vitezu na vrlo neobičan način povratio razum, te kako je učinio najveće dobro djelo i potom otišao živjeti na pusti otok

Jedan slavni plemić po imenu Don Quijote priprema vitešku odoru, oblači je, zajaše svoga mršavoga konja i ode daleko Montielskim poljem – ni sam ne zna gdje. Dolazi do nekakve krčme gdje ga dočekuju neke razuzdane konobarice i daju mu jesti. Nakon jela klekne pred krčmara i moli ga da ga sutradan oviteži.

Zašto to radim?, preispituje se. Jesam li potpuno skrenuo s pameti?

Kasnije se tuče s mazgarima, a samo su pomaknuli njegovo oružje. Krčmar ga odmah nakon toga učini vitezom i Don Quijote odlazi, potpuno nesvjestan svega što se oko njega događa.

Ipak, zna da u njemu nikada nije umro osjećaj za pravdu – pred njim se ukazuje slika dječaka kojeg tuče gospodar, a on ga oslobađa. Odjednom se nalazi kod kuće gdje nagovara nekog seljaka po imenu Sancho Panza da mu bude perjanik i ide s njime u junačke pohode.

Njih dvojica krenu zajedno u nekakve lude viteške pustolovine. Gdje idem i zašto ovo uopće radim?, i dalje se pita. Pred njime se sada nalaze vjetrenjače, jasno ih vidi pred sobom, ide prema njima, ali ne može se zaustaviti.

Što radim?, pita se. Zašto idem ravno u smrt?

„Ne čini to!” začuje glas svoga perjanika. Tako bi ga rado poslušao, samo da može. Međutim, ne može. Neka sila jača je od njega i vuče ga da napadne vjetrenjače. Pohita i snažno udari o krilo jedne od njih, a potom klone sa svojim konjem. Pred njime su sada samo tučnjave, stalno nekakve borbe, kamenovanje, ismijavanje na njegov račun…

Odjednom se nađe na nekakvoj čistini sa svojim perjanikom Sanchom. On drži uperenu pušku ravno u njegova prsa.

„Eto ti sada, kada nisi slušao moj glas – glas razuma. Gospodaru, žao mi je, ali moram te ubiti.”

U tom trenutku Don Quijote, taman kad je krenuo nešto izustiti, osjeti snažnu bol. Zacrni mu se i zamuti sve pred očima, zavrti mu se u glavi te klone na zemlju.

„A samo sam želio pravdu. Ništa drugo”, Don Quijote se začuje kako govori.

…

Vitez otvori oči, potpuno nesvjestan svega što se zapravo dogodilo, ali itekako svjestan toga da je još uvijek živ. Ogleda se oko sebe i shvati da je u svome domu, u svojoj sobi, na svome krevetu.

„Je li ovo maloprije bio samo san ili me stvarno taj neki Sancho upucao, ali sam nekakvim čudom preživio?” upita se naglas.

Prođe mu tako nekoliko trenutaka u razmišljanju, a potom se napokon sjeti da je on samo običan plemić imena Alonso Quijano, koji se probudio iz dubokog i, kako se čini, veoma dugotrajnog sna. Međutim, bez obzira na tu spoznaju, osjeća da se nešto u njemu preobratilo i da je nešto drugačije. Osjeća da je zaista umro i ponovno se rodio.

U taj čas uđu mu u sobu gazdarica i sinovica, vjerojatno zato što su čule njegov kratki monolog (još je nešto bio mumljao sam sa sobom). Obraduju se vidjevši ga budnog, što Alonsa začudi jer ipak nije navikao da se netko raduje samo zato što se on probudio.

Upita ih, stoga, Alonso što se događa, a one mu počeše objašnjavati kako je spavao punih mjesec dana i da su mnogo toga pokušavale, ali ga nikako nisu mogle probuditi. Govore mu da je ustvari zaspao čitajući Cervantesovu knjigu, Don Quijotea.

„Pa naravno, što bi drugo i radio nego čitao te glupe viteške romane koji, eto kako utječu na mene”, reče Alonso više za sebe.

Odluči potom izaći na svježi zrak da malo dođe k sebi; ipak je mjesec dana proveo u četiri zida svoje sobe, pod pokrivačem i bez danjeg svjetla. Bar mu je tako rečeno, iako se osjećao kao da je zaista proživio sve one pustolovine.

Alonso, dakle, izađe na ulicu i zagleda se u sjajne zvijezde koje su se osule nebom. Pala je noć.

Kako je sve više bio na svježem zraku, razmišljao i premišljao, tako je bio sve bliže nekakvom zaključku. Nešto mu nije dalo da povjeruje da je sve ono bio samo običan san – osjećao je da on zapravo i je vitez, da je on zapravo taj Don Quijote o kojemu je toliko čitao i s kojemu se u svojim ludim snovima poistovjetio. Znao je jednostavno da je bio prisutan u krevetu isključivo tjelesno, a njegov duh je bio s Don Quijoteom i njegovim pustolovinama.

„Bože, stvarno sam potpuno poludio od čitanja tih viteških romana”, reče sebi u bradu, pretpostavljajući da se to o čemu razmišlja i do kakvih zaključaka dolazi čini jednostavno nemogućim.

„Nisi jedini koji je poludio, gospodaru moj”, začuje glas iza sebe. Taj glas mu se učini veoma poznatim i onda shvati: da, to je onaj glas, potpuno isti glas kao što je imao i njegov perjanik Sancho Panza iz njegovih snova.

U taj se čas okrene iza sebe prema mjestu odakle je dopirao glas. Čekaj malo, pa to i je on, pomisli Alonso, ugledavši njegovu priliku s debelim trbuhom i mršavim nogama.

Bio je jako zbunjen, ali u idućem je trenutku postao siguran u jedno – s ovim je seljakom prošao mnogo više toga nego što bi ijedan ljudski mozak mogao pojmiti; netko bi se zapitao je li to što su oni prošli uopće moguće u stvarnosti ili samo u svijetu mašte.

Njih dvojica se pogledaše, ali ništa ne progovoriše. Njihove pustolovine i uspomene govorile su mnogo više od riječi.

U jednom je trenutku sve postalo kristalno jasno. Mašta se stopila sa stvarnošću, nemoguće je postalo moguće, snovi su postali stvarnost. Ostalo je još samo jedno pitanje koje je mučilo našega slavnog viteza.

„Reci mi još samo jednu stvar”, kaže on Sanchi. „Jesi li me ti zaista upucao, ili je to bila još jedna od onih mojih halucinacija?”

„Nije, gospodaru”, odvrati Sancho. „Ja sam vas upucao. No, vjerujte mi, morao sam. To je bio jedini način da vas vratim u stvarni svijet, kad me niste htjeli i niste bili voljni slušati. Jedino tako sam vas uspio izbaviti iz onog vašeg viteškog ludila i iz svih onih nemogućih snova. I eto, sada ste se doista i probudili i, kako se čini, shvatili da ne može sve biti onako kako vi zamislite. Bez obzira na sve, za mene ćete uvijek ostati moj gospodar i zauvijek ću vas cijeniti. A sada me ispričajte, moram ići kući svojoj obitelji.”

Alonso nije znao što bi rekao. Nije mogao vjerovati u to što čuje. Sancho je doista bio u pravu. Budući da je u njemu još uvijek postojao osjećaj za pravdu i pomoć drugima, odjednom mu je postalo potpuno jasno što treba učiniti. Što je oduvijek trebao učiniti.

„Čekaj!” povikne i potrči za Sanchom.

„Znaš li ti da sam ja zapravo još uvijek vitez? Možda si ga pokušao ubiti, ali nisi uspio; ja sam vitez i bit ću vitez sve dok ne izvršim samo još jednu stvar, dok ne učinim nešto što sam cijelo vrijeme imao priliku učiniti, a nisam od svoje ludosti ni vidio da to mogu.”

„Što?”

„Evo ovako. Sjećaš li se onog mog obećanja da ćeš jednog dana imati vlastiti otok?”

„Sjećam.”

„A vidiš li onu moju kuću tamo, i svo ono imanje koje imam?”

„Vidim.”

„E, dobro. Dakle, da zaključim: možda ti ne mogu ostaviti nekakav veliki otok, ali svakako mogu osigurati lijep i pristojan dom za tebe i tvoju obitelj. Sve to što vidiš od danas je tvoje. Želim da ovdje u miru živiš sa svojom obitelji, zaslužio si to.”

Tako i bi. Alonso je prepisao sve što ima siromašnom seljaku i tako zapravo shvatio da veće dobro djelo od ovoga nije ni mogao učiniti. Naravno, tamo su ostale i sinovica i gazdarica. One su ga također voljele, cijenile i brinule o njemu.

Ipak, nisu mogle znati što je on sve prošao sa Sanchom, niti su mogle razumjeti zašto je onoliko imanje prepisao nekom običnom seljaku. Sve su razumjeli samo njih dvojica, a to je bilo i dovoljno. Alonso je napokon u potpunosti izvršio nešto što je oduvijek htio, a nikako to nije mogao dostići – zaista je pomogao nekome kome je pomoć bila prijeko potrebna.

Međutim, što uopće bi s njime na kraju?

Spakirao je svoje stvari (izostavio je viteške romane, njih se zauvijek riješio spaljivanjem; ostavio je samo jedan roman koji se spominje, evo, odmah u idućoj rečenici) i odlučio otići živjeti na pusti otok. Sa sobom je ponio roman Don Quijote jer je ipak, nakon svega ovoga što je doživio zaključio da je to djelo ustvari jedini pravi i najbolji viteški roman koji je ikada pročitao i koji ga je mnogočemu naučio. Osim toga, ponio je i nešto odjeće i nekakve romane koje mu je dao Sancho Panza u znak zahvalnosti za sve što je učinio njemu i njegovoj obitelji.

Tako se naš slavni plemić Alonso Quijano, sav sretan i zadovoljan, oprostio sa svima i uputio na veliko putovanje do pustog otoka, za koji se govori da je na samom kraju svijeta.

Tek što je stigao tamo, počeo je osjećati istinsku sreću i duboki duhovni mir. Uz sve to, osjećao je da za njega prava životna avantura tek počinje. Smjestio se pod palmu i započeo čitanje onih romana koje mu je Sancho dao. Tog je puta bila riječ o jednoj sasvim novoj vrsti romana, a koja je to vrsta i kako je utjecala na njega, to već pripada nekoj drugoj priči.