Dok te nema

Ja nisam živa
dok te nema.
U bljeskanju nebeskih zvijezda
srce tugujuć se smije.

Dok se na jugu, tamo di si ti,
ljeskaju morski valovi,
mjesec iznad moga grada
mirno nebom plovi.

A moja duša, koja nemirna je pak,
traži smiraj u notama dalekim.
U notama dalekim kao odsjaj zvijezde,
putujući traži sreće znak.

Divan, ti si mi divan.
U očima ti se plavi nebo.
U sjećanju na tvoj dodir
liju se suze nedostajanja.
Bez tebe
nema ni mog postojanja.

Iako je moj grad osunčan,
u meni oblaci su tuge.
Rijeka se na suncu tužno ljeska;
jedino most uvečer zasvijetli 
bojama duge.

A moja duša, koja tužna je pak,
traži svoj sretni mir.
Pravom se ekstazom
prevalila ona, puna zebnje,
na papir.

Divan, ti si mi divan.
Nebo ti se plavi u očima.
Bez tebe
nema ni mog postojanja.
Lije se u sjećanju na tvoj dodir
posljednja suza nedostajanja.

Dok te nema
ja nisam živa.
Nek’ ovo vrijeme čekanja
prođe što prije.