U subotu, 23. studenoga za zborove Župe svetog Petra i Pavla, apostola u Osijeku organizirano je jednodnevno hodočašće u Srbiju, točnije u mjesta Doroslovo, Bač i Bođane. Hodočašće se održalo povodom blagdana svete Cecilije, zaštitnice crkvene glazbe i pjevača, ali i kao zahvala svim pjevačima koji aktivno koriste svoje glazbene talente kako bi služili Crkvi i Gospodinu.

Oko 8,30 sati ujutro krenuli smo autobusom iz Osijeka za Srbiju, predvođeni župnikom mons. Adamom Bernatovićem, umirovljenim svećenikom Vladimirom Mikrutom te župnim vikarima Blažom Jokićem i Robertom Almašijem.

Već se na putu dalo naslutiti da će dan, osim što nas je poslužio i dobrim vremenom, sam po sebi biti predivan i obilježen našim zajedništvom. Iako se neki od nas nisu poznavali jer je riječ o zborovima različitih generacija, u početnoj se molitvi na polasku osjetila zajednička namjera hodočašća, a ona se temeljila na proslavljanju glazbe i zajedništva.

Doroslovo

Naša prva postaja bila je Doroslovo, naselje u općini Sombor s nešto manje od dvije tisuće stanovnika. Oko deset sati stigli smo u Marijansko svetište, gdje nas je dočekao župnik i dekan Árpád Verebélyi, ujedno i upravitelj svetišta. On nam je ukratko iznio povijest nastanka svetišta i objasnio da ono predstavlja najveće hodočasničko mjesto u Srbiji. Ono što mi je ostalo u pamćenju je činjenica da je u 18. stoljeću u svetištu ozdravljen slijepac iz Bogojeva, a vjerujem da je takvih slučajeva i mnogo više.

Osim crkve, u sklopu svetišta obišli smo i prostranu dvoranu za konferencije, svadbe i slična događanja u koju nas je uveo preč. Verebélyi. Kasnije smo imali priliku i za ispijanje kave, šetnju dvorištem, molitvu i fotografiranje kraj kipa Blažene Djevice Marije i međusobno druženje.

Nakon kratkog upoznavanja sa svetištem, u Doroslovu se održala i sveta misa za nas zboraše na kojoj smo imali prilike otpjevati puno duhovnih pjesama. Misu je predvodio preč. Verebélyi sa svećenicima iz Osijeka. Iako je bila kratka, uspjeli smo na njoj pokazati sve svoje vokalne sposobnosti, pri čemu bih posebno istaknula veliki i pučki zbor naše župe.

Od 12 do 14 sati svoj posjet Doroslovu i Marijanskom svetištu zaokružili smo predivnim zajedničkim objedom koji nam je pokazao da trebamo biti uistinu zahvalni za sve darove od Gospodina koje imamo u životu.

Bač

Punih želuca i nasmijanih lica krenuli smo prema Baču, gradiću u Vojvodini s oko šest tisuća stanovnika, a ujedno i nekadašnjem sjedištu biskupije. Putem nas je zabavljao Željko, jedan od članova mješovitog konkatedralnog zbora kojeg ne mogu ne spomenuti jer je svojim šalama definitivno obilježio naše putovanje.

Za otprilike 45 minuta stigli smo u rimokatolički barokni Franjevački samostan u Baču. Osim što predstavlja najvrjedniji spomenik srednjeg vijeka u Subotičkoj biskupiji, pretpostavlja se da se na njegovom mjestu u prošlosti nalazila prva bolnica u Panoniji. Nešto više o povijesti Bača i samostana ispričao nam je fra Josip Špehar, nakon čijeg smo predavanja otpjevali pjesmu Prva ljubav koja nam je izrazito draga jer smo se puno za nju pripremali.

Osim što smo imali priliku obići samostan i čuti sve što nas je zanimalo o njemu, razgledali smo i različita umjetnička djela i portrete svetaca smještene u samostanu.

Bođani

Treće i posljednje mjesto koje smo posjetili su Bođani, selo nedaleko Vukovara, gdje smo obišli pravoslavni samostan naziva Manastir Bođani i vidjeli čudotvornu ikonu Majke Božje Bođanske. Budući da je crkva imala slabo osvjetljenje, morali smo koristiti svjetiljke mobitela kako bismo vidjeli prelijepe freske na njezinim zidovima, što je dalo posebnu atmosferu i čar posjeta.

Od monaha Zaharija imali smo priliku čuti koju riječ o povijesti samostana, ali i o načinu života pravoslavnih svećenika u njemu. Raspored im se, između ostaloga, sastoji od ustajanja u 4 sati ujutro i liturgijskih slavlja, a u 8 sati ručaju. Fascinirala me njihova produhovljenost i drago mi je da smo se uspjeli upoznati i s kulturom druge religije.

Na povratku smo još nakratko stali u crkvu Svetog Jurja u Vajskoj kojom upravlja vlč. Vinko Cvijin, nekadašnji pitomac Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu.

Tijekom putovanja kući vladala je divna atmosfera – smijalo se, molilo, pjevalo, sviralo i razgovaralo. U tom je ambijentu nekoliko ljudi dalo i svoj osvrt na hodočašće. Prvi je u nizu vlč. Robert Almaši kojemu je ovo bio prvi posjet Bođanima, ali ne i Doroslovu.

– Ono najvažnije u današnjem danu, i to može biti zajednički nazivnik svih naših događanja je upravo zajedništvo, na tome je naglasak. Svi naši zborovi danas su na osobit način zajedno budući da je sv. Cecilija bila jučer i u toj smo prigodi hodočastili. Istražili smo mjesta koja su nam vrlo blizu, a možda ih nismo nikada posjetili. Posebno me dojmilo predstavljanje iskustva kršćanskog Istoka i manastira monaške duhovnosti u pravoslavnoj crkvi u Bođanima. Osim toga, obogaćujuće je kad se stare kolege opet iznova susretnu i vjerujem da će ono što se sada rađa u našem zajedničkom hodočašću u smislu mogućih daljnjih ideja druženja i prilika za zajedništva uroditi plodom. – istaknuo je vlč. Almaši.

Zajedništvo kao glavnu svrhu ne samo ovog, nego i prethodnih hodočašća istaknula je Josipa Erhardt, voditeljica jednog od dva zbora mladih:

– Meni se sviđa što smo se već i u prošlim godinama hodočašća malo bolje upoznali. Također, jako mi je lijepo što smo i jučer i danas svi zajedno pjevali.

Svoje dojmove s hodočašća iznijeli su i ostali zboraši i zborašice:

– Jako jednostavno, opuštajuće, a istovremeno predivno i zanimljivo. Neopterećeni smo, a svašta smo vidjeli i čuli, posebice o našoj šokačkoj povijesti jer neke stvari sam znala, a neke i nisam. Sve u svemu, jako lijepi dojmovi za malo duže vremena. – otkriva Marija, članica mješovitog konkatedralnog zbora.

– Bilo mi je jako lijepo, osobito u Marijanskom svetištu. Čim sam izašla iz autobusa, vidjela sam sliku Milosrdnog Isusa zbog čega sam bila jako sretna. Pod misom me jako dojmilo pjevanje i tamo sam opet vidjela sliku Milosrdnog Isusa, kao i kasnije na ručku. Ta me slika dotaknula jer mi u katedrali molimo Krunicu Božanskom Milosrđu. Bilo mi je lijepo i kod fratara, iznenadila sam se što već imaju postavljene jaslice u crkvi. Svidio mi se i njihov muzej, uz malo tih šokačkih detalja i liturgijskih predmeta. – navodi Mirjana, predstavnica za Pokret Božanskog Milosrđa na Ovčari i članica pučkog zbora.

– Današnji cijeli dan mi je baš bio ispunjen. Osjećao sam Božju prisutnost i prisutnost njegove Svete Majke Marije. Također, izdvojio bih osjećaj bliskosti i među nama jer smo svi tu zapravo s istim ciljem i imao sam dojam da su se svi spojili. Posebno bih još htio izdvojiti i pravoslavni samostan u kojemu smo bili. Osjetio sam koliko je monah Zaharije pobožan i dubok i koliko ga zapravo njegova odvojenost od vanjskog svijeta čini puno čišćim i spojenim s Duhom Svetim. Osjeti se taj mir koji ima po načinu na koji priča. Općenito gledajući, ovo je hodočašće na mene ostavilo jedan pozitivan i smirujuć učinak, a nakon cijelog današnjeg dana osjećam mir i drago mi je da sam išao. – kaže Juraj, član studentskog zbora.

– Moji su dojmovi s ovog hodočašća presavršeni. Svi zborovi spojili su se u jednu veliku zajednicu. Lijepo nas je poslužilo vrijeme i baš smo se puno družili i smijali. Nadam se da ćemo to isto ponoviti i sljedeće godine. – zaključuje Rea, članica studentskog zbora.

Hodočašće povodom blagdana svete Cecilije je, vjerujem, u najvećoj mjeri služilo i u našoj osobnoj izgradnji kao pojedinaca. Sve čekanje na državnoj granici, čekanje u redu za toalet i umor koji smo već pred kraj osjećali isplatili su se jer smo zauzvrat dobili ispunjenost, sreću i snagu za sve što nas još u životu čeka. Ovo zahvalno hodočašće bilo je uistinu zahvalno – zahvalni smo Bogu što imamo jedni druge i što ćemo još dugo vremena zajedno pjevati.