U samo nekoliko sekundi odlučila sam da ću se ubiti.

Nisam više mogla izdržati onakav tempo na poslu, upucavanja starih manijaka dok im u ponoć na njihove prohtjeve nosim konjake i činjenicu da sam dobila otkaz. Posao sobarice bio mi je jedini izvor prihoda kojim sam brinula za lijenog muža i troje djece.

Na policiji mi nisu vjerovali. Iako su priveli Francuza, još jednoga u nizu koji mi se upucavao u kasne sate, za nekoliko su ga sati oslobodili.

Takav je današnji svijet. Svuda je tako, a ne samo u ovoj prokletoj državi.

Na kraju sam ja ispala kriva. Navodno sam ga lažno optužila za navođenje na blud. Ja, koju je kod kuće čekalo četvero gladnih usta i koja si ne bih ni za što na svijetu dopustila da taj posao izgubi.

Ipak, izgubila sam ga. Stari konj od onog šefa dao mi je otkaz.

Nakon što me onako vješto šutnuo nogom iz hotela, kupila sam novine i sjela u prvu birtiju da malo smirim živce. Naravno, na naslovnici se nalazila slika Francuza s ogromnim natpisom Infamna Kitzbühelka.

Nisam to mogla smisliti. Prekipjelo mi je te sam istrčala iz birtije, popela se na most iznad rijeke Inn i skočila s njega.

…

U samo nekoliko sekundi odlučila sam da ću se ubiti. Međutim, preživjela sam što očito nitko do dan danas nije shvatio.

Načula sam da traže, kako stoji u medijima, moj leš (jer misle da sam mrtva), ali još ga uvijek nisu pronašli. Nema veze, meni to ne smeta.

Jedino mi malo nedostaju djeca. Muž ne, on je ionako bio lijen. Nekad mi, čisto onako, prođe kroz glavu brine li on uopće za našu djecu i je li našao posao. Jednoga ću dana valjda i to saznati.

Do tada, uživam s Francuzom u Parizu i baš mi je super.