Juraj Repinac, 27-godišnji umjetnik i magistar knjižničarstva s objavljenim romanom

Juraj Repinac 27-godišnji je umjetnik rođen u Osijeku s trenutnim prebivalištem u Satnici. Završio je Umjetničku školu, smjer Grafički dizajner te magistrirao knjižničarstvo na Odsjeku za kulturu, medije i menadžment u Osijeku. Osim što je autor jednog romana, bavi se glazbom, digitalnom ilustracijom, gejmingom, fotografiranjem i volontiranjem. Trenutno uči za stručni ispit pri Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu koji mora položiti kao uvjet za zaposlenje.

Smisao za umjetnost naslijedio je od majke Tanje koja se u mladosti bavila slikarstvom te iza sebe ima nekoliko objavljenih zbirki poezije. Sukladno tomu, Juraj ističe da mu je njegov najdraži talent – pisanje.

2017. godine u vlastitoj si nakladi objavio roman s naslovom Osječka sirena. Što te potaknulo na pisanje romana kao najsloženije prozne vrste?

– Na pisanje općenito potaknula me zaljubljenost u književnost i jedan od Proustovih romana koji smo čitali u srednjoj školi. Kasnije se ljubav prema pisanju samo nastavljala i rasla. Poticaj za pisanje Osječke sirene bila je pak jedna sretna i ispunjena ljubavna veza u kojoj sam se nalazio u to vrijeme. Tu su i moje studiranje, moji studentski dani i posao koji sam tada radio. Trebao sam bijeg od stresa koji sam osjećao zbog nekih problema u to vrijeme. Sve mi je bilo došlo odjednom i to je na kraju rezultiralo željom da napišem taj roman i inspiracijom za njega.

Spomenuto si djelo, kako je navedeno na njegovu početku, napisao u hiru kreativne inspiracije. Ukratko nam opiši radnju i žanr Osječke sirene.

Osječka sirena roman je o Karlu, studentu iz Osijeka koji je igrom slučaja susreo duh djevojčice poginule tijekom Drugog svjetskog rata. Odlučuje joj pomoći, no Anabela ima tajnu i ta će mu tajna potpuno promijeniti život.

Roman je napisan u formi proze u trapericama. On na šaljiv, zabavan i opušten način predstavlja štivo koje nije teško za čitanje i to sam zapravo želio postići. Htio sam napisati roman koji je pitak, teče i lagano se čita, a opet koji ima dublju tematiku.

U najavi promocije tvojega romana navedeno je da mu je glavna tema pronalaženje osobnog mira te želja običnog čovjeka za normalnim životom. Koji te motivi i teme generalno inspiriraju u stvaranju?

– Najviše me inspiriraju filozofske teme i motivi kao što su život, smrt, prvenstveno ljubav, avantura, želja za avanturom i želja za istraživanjem. Volim kroz svoje pisanje istraživati neke mogućnosti koje do tada nisu bile istražene.

Knjiga Osječka sirena s naslovnicom koju je Juraj sam osmislio

Radiš li na novim romanima i o kakvim je djelima konkretno riječ?

– Trenutno radim na dva romana. Prvi se roman bazira na povijesnoj romantici smještenoj u razdoblju između Prvog i Drugog svjetskog rata i prati odnos dvoje likova, Franz i Reinette, ispričan iz njihovih perspektiva koje se izmjenjuju kroz poglavlja. Drugi se roman bavi fantastikom i jednim dečkom iz Osijeka koji je zapravo sin božice smrti Hel. Budući da njezini sljedbenici pronalaze tajnu besmrtnosti, ona umire jer više nema nikoga tko će ju slijediti i poštivati. Međutim, na ovom svijetu ostavlja svog sina koji odrasta i ne zna tko je ni koja mu je zadaća. Igrom slučaja odlazi na taj drugi svijet gdje ponovno otkriva svoju sudbinu i mora pronaći način kako da vrati smrt ljudima koji su, znajući da su besmrtni, učinili puno loših stvari koje nisu očekivali.

Naveo si da te na pisanje romana Osječka sirena, između ostaloga, potaknulo i studiranje. Kako to da si odabrao baš studij knjižničarstva i što bi istaknuo kao lijepe stavke svoje knjižničarske struke?

– Knjižničarstvo nije uvijek bilo moj prvi izbor. Budući da se bavim crtanjem, želio sam upisati Umjetničku akademiju, ali za upad na taj studij bilo je potrebno napraviti preko 100 crteža različite tematike. Tada sam smatrao da nisam dovoljno dobar u crtanju da bih se upustio u takav pothvat, a nisam htio riskirati i čekati još godinu dana za studiranje u slučaju da ne upadnem na taj studij. Od sveukupno deset fakulteta koje sam bio stavio na popis, upao sam jedino na knjižničarstvo i to sam shvatio kao Božji znak da bih se trebao baviti time.

Tako je i bilo. Pronašao sam se na tom faksu, posebice zato što smo učili o povijesti Osijeka i samoj kulturi u kojoj sam se postepeno počeo pronalaziti, kao i u samoj knjižničarskoj struci. Knjižničarstvo mi je s vremenom postalo drago jer sam uspio pronaći nešto lijepo u njemu.

Ljudi misle da knjižničarstvo podrazumijeva puno čitanja, ali najmanje u cijelom tom poslu ima čitanja jer ti, kad si knjižničar, radiš s knjigama, obrađuješ ih, daješ im brojeve, uvodiš ih u knjigu inventara i računalne programe i zapravo nemaš ni vremena da bi ih još i čitao. Samo knjižničarstvo kao posao dosta je tehničke prirode, ali onaj bitan aspekt knjižničarstva koji ja jako volim je činjenica da knjižničarstvo mijenja ljude, da jedna knjižnica ljude oplemenjuje i da ti sam, kad postaneš knjižničar, uđeš u taj jedan krug ljudi koji te cijene zbog toga što znaš raditi. Kada imaš priliku davati ljudima da čitaju knjige iz knjižnice, u isto vrijeme oplemenjuješ sebe i druge koji dolaze u tu knjižnicu. To je zapravo najljepši osjećaj u tom poslu i, može se reći, pozivu.

Osim pisanjem i strukom, baviš se sviranjem gitare i pjevanjem. Kada i kako si počeo razvijati svoj glazbeni talent?

– Ljubav prema glazbi osjećao sam od malena jer su i moji roditelji voljeli slušati glazbu pa sam na njoj odrastao. Glazbeni sam talent počeo razvijati u sedmom razredu osnovne škole kada sam krenuo u osnovnu glazbenu školu. Tamo sam išao dvije godine i za to vrijeme naučio svirati trubu u orkestru i klavir. Gitaru sam pak krenuo svirati u srednjoj školi jer sam u to vrijeme intenzivno slušao rock. Sam sam krenuo u to, puno vježbao i s vremenom naučio svirati puno pjesama.

Juraj i njegova akustična gitara

Gdje si sve prije nastupao, a gdje danas nastupaš?

– Kratko sam vrijeme nastupao s osječkim metal bendom Lux Purus. Svirali smo u Slatini i osječkom klubu Oxygene. Što se tiče samostalnih svirki, svirao sam akustičnu gitaru na večeri poezije 2016. godine u Belom Manastiru. Danas većinom sviram na volonterskim događanjima i projektima.

Opiši svoje dosadašnje iskustvo volontiranja. Postoji li neki konkretan projekt na kojemu si spojio ljubav prema glazbi i volontiranje?

– Zapravo, ja sam dosta dugo vremena proveo ne volontirajući nigdje ili volontirajući na nekoliko mjesta koja me nisu do kraja ispunila. To se nastavilo sve do prošle godine, dok nisam krenuo na Mise mladih u SKAC-u u Osijeku gdje sam saznao za projekt 72 sata bez kompromisa i odmah mu se priključio. Najljepša stvar u tom projektu je činjenica da se on fokusira na pomaganje ljudima. Recimo, prošle smo godine pomogli jednoj nepokretnoj djevojci, vozili ju po gradu, pričali i družili se s njom. To je bilo jako posebno jer i ta je djevojka osoba koja treba ljubav, druženje i pažnju koje često ne može dobiti jer je stalno u sobi i krevetu.

Ove sam godine pak volontirao na sličnim akcijama u kojima smo se družili sa starijim i mentalno zaostalim osobama. Razgovarali smo s njima, zabavljali ih, igrali društvene igre, ja sam im svirao gitaru… Ono što mi je ostalo u najljepšem sjećanju je činjenica koliko smo se svi skupa kao volonteri zbližili na taj dan.

Od djetinjstva se baviš i crtanjem, a 2016. godine bacio si se u digitalnu ilustraciju. Kakve crteže najčešće stvaraš? Kakvi te likovi i tematika najviše zanimaju u tom području umjetnosti?

– Jako se fokusiram na ljudsko tijelo i čovjeka općenito. Zanima me kako čovjek nastupa u dodiru s okolinom i kako uklopiti okolinu i čovjeka, odnosno prirodu i lik kako bi stvorio neko novo umjetničko djelo. Oduvijek sam volio crtati ljude i svi moji crteži imaju u fokusu neku osobu. Najčešće se radi o izmišljenim likovima – pokušavam se odmaknuti od crtanja stvarnih ljudi jer za to trebaš dobiti njihovo dopuštenje.

Jurjev najnoviji rad koji predstavlja prisjećanje na Domovinski rat u Osijeku

Reci nam nešto više i o svoja preostala dva hobija – gejmingu i fotografiranju. Planiraš li se u budućnosti ozbiljnije pozabaviti njima?

– Fotografijom sam se bavio dosta dugo, od malena, odnosno od trenutka kada sam prvi put nabavio digitalni fotoaparat. Međutim, fotografiranje mi je uvijek bilo samo hobi i nisam nikada planirao napraviti od toga nešto ozbiljnije i posvetiti više vremena tomu.

Što se tiče gejminga, to je nešto s čime sam oduvijek bio povezan i što mi je predstavljalo lijep način da provedem svoje slobodno vrijeme. Najviše volim roleplay igre, odnosno igre u kojima si ti drugi lik i u kojima možeš sam stvoriti svojeg lika i njegovu priču. Volim igre s kvalitetnom i zanimljivom pričom te igre u kojima možeš nešto naučiti i inspirirati se. Ipak, još uvijek nemam dovoljno dobro računalo da bih mogao streamati vlastite igre.

Koji su ti generalni planovi koje želiš ostvariti u skorijem vremenu? Hoćeš li možda napisati novi roman, objaviti koju ilustraciju na internetu ili je riječ o nečemu što još nitko ne zna…?

– Moji planovi za skoriju budućnost baziraju se na dovršavanju dva spomenuta romana. Budući da ih pišem na engleskom jeziku, fokusirao bih se na njihovo objavljivanje na Amazonu ili kod stranih nakladnika kako bih ih uspio lansirati i u inozemstvo. Također, planiram poslati prijepis romana Osječka sirena nekim izdavačkim kućama i, ako ga budu prihvatile, djelo će postati dostupnije i širim krugovima ljudi.

Što se tiče ilustracije, nemam puno planova. Uvijek sam išao na to da to radim iz ljubavi prema crtanju jer ako se budem forsirao da nešto postignem, gurnut ću se u kut iz kojeg teško da ću moći izaći. Ako si čovjek postavi prevelika očekivanja, bit će paraliziran i neće moći učiniti većinu onoga što je naumio. Na kraju, najvažnije je uživati u onome što radiš.


U Jurjevim kreativnim radovima možete uživati na sljedećim poveznicama: