Doviđenja, Zagrebe, do nekog sljedećeg puta.

U petak sam na fakultet došla s putnom torbom, djelujući vjerojatno kao studentica koja se vraća kući za vikend. U torbu sam prethodne večeri stavila pidžamu, par majici kratkih rukava i donje rublje. Ponijela sam i svoju crvenu svečanu haljinu i dokoljenke za koje sam znala da ih neću nositi. Rekla je da me vodi na iznenađenje.

Nakon predavanja naručila sam taksi koji me podsjetio na drugu dragu osobu, iz drugih ne tako dragih razloga. Vozač me u tišini i brzini odvezao do željezničkog kolodvora. Predala sam ženi na šalteru kupon za besplatnu vožnju vlakom da ga popuni.

Kupon je moguće iskoristiti samo jedanput godišnje i s njime se mogu besplatno odvesti vlakom do bilo kojeg mjesta u Hrvatskoj. Imam pravo na kupon jer mi je tata radio na željeznici. Gospođa sa šaltera rekla mi je da imam pravo s kuponom sjesti u prvi razred, pa sam to i učinila.

Kupon sam iskoristila da bih provela vikend s prijateljicom iz Velike Gorice koju nisam dugo vidjela.

Na putu za Zagreb čitala sam triler nazvan Bol, autorice Lise Gardner. Preko puta mene sjedila je starija žena. Cijeli smo put provele u tišini, ne uključujući moj telefonski razgovor s Filipom o umjetnosti i njegovim budućim planovima.

Ostani, pjevat ćemo na vjenčanju u subotu. I u nedjelju na misi, nagovarao me ovih dana da ostanem u Osijeku.

Šteta što nećeš biti s nama, govorila je Rea na probi još u ponedjeljak.

Nisam bila s njima. Bila sam sretna jer ću vidjeti nju, svoju prijateljicu koju nisam dugo vidjela.

Kada sam stigla u Zagreb, nazvala sam ju. Iako mi je napisala na koji peron trebam doći, nisam se snašla pa je došla po mene. Dočekao me topli zagrljaj i skriveno prekoravanje s njezine strane, ali to je bila zagrebancija. Kolodvor u Zagrebu učinio mi se nadasve kompliciranijim nego što je onaj u Osijeku.

Doviđenja, Zagrebe, do nekog sljedećeg puta.

Ponudila se da mi ponese torbu pa smo sjele na bus za Veliku Goricu. U busu sam popila sok iz tetrapaka koji mi je dala, usput mi govoreći nešto što je dugo vremena od mene skrivala. Možda je mislila da neću shvatiti. Možda je mislila da neću biti uz nju. Nije me htjela zamarati.

Priredila mi je krevet da spavam u sobi za goste. Rekla sam joj da želim biti s njom u sobi, kao i prošle godine kada sam joj došla u posjet.

Ma ionako ćemo biti zajedno preko dana, odgovorila je. Bila je umorna, radila je ujutro i htjela je odmoriti. Prošli mi je put stalno zvonio mobitel i to joj je smetalo.

Kasnije sam shvatila da će mi biti super i komotnije samoj, iako mi mobitel nije zazvonio nijednom.

Doviđenja, Zagrebe, do nekog sljedećeg puta.

Za večeru je bila riba. Još dok sam bila u Osijeku pitala me preko telefona što bih htjela jesti kada dođem kod nje. Rekla sam da mi je svejedno, ali može isto kao i prošli puta – riba bez kostiju. Ova je bila s kostima pa ju nisam pojela.

Navečer smo nakratko prošetale njezinu Flokicu po kvartu. Sredila sam se, misleći da ćemo ići do centra i možda sjesti negdje na kavu. Bio je mrak i bilo je hladno, ali nadasve lijepo jer sam bila s prijateljicom koju nisam dugo vidjela.

Doviđenja, Zagrebe, do nekog sljedećeg puta.

Njezini roditelji bili su kao i uvijek, topli, dragi i susretljivi. U subotu ujutro dočekao me obilan zajednički doručak i odmah smo, nakon što smo ga pojele, otišle u Zagreb. Rekla je da je isplanirala cijeli dan. Na papiru mi je pokazala popis mjesta koja moramo obići. Subota, 19:30 sati, iznenađenje, pisalo je.

Prvo smo se provozale uspinjačom, a potom otišle u Muzej prekinutih veza. Priče i ostatci tuđih propalih ljubavi meni su istovremeno bile tužne i smiješne, a njoj vjerojatno zanimljive i pomalo neshvatljive. Nakon toga, otišle smo u muzej Zagreb 80-ih. Pitala sam se zašto ona tamo nije tako dugo bila i zašto je tako rijetko išla na sva ta predivna mjesta. Htjela sam biti ta koja će uvijek moći ići s njom i vjerujem da je ona u tom trenutku htjela isto.

Trebale smo ići i u Kuću Šenoa, ali nismo stigle. Otišle smo na štrukle sa sirom u La Štruk i natrag u Veliku Goricu da se stignemo spremiti za iznenađenje koje je imala za mene.

Doviđenja, Zagrebe, do nekog sljedećeg puta.

Subotnje poslijepodne provele smo ispijajući kavu u njezinom dnevnom boravku i razgovarajući o nekim životnim temama. Kasnije sam odjenula crvenu svečanu haljinu i njezine posuđene hulahopke jer je rekla da dokoljenke izgledaju bapski. Bila je u pravu. Volim iskrene ljude.

Išle smo u Kazalište Komedija na predstavu naziva Tulum u samostanu. To je bilo iznenađenje. Vidjela sam Igora Mešina uživo. I ostalih šest glumaca koji su odglumili propalu proslavu novogodišnje noći. Često sam se susrela s takvom situacijom u vlastitom životu pa je predstava na mene ostavila katarzični učinak.

Doviđenja, Zagrebe, do nekog sljedećeg puta.

Nakon odgledane predstave, otišle smo u Vincek na kolač. Nisam mogla izdržati da joj ne kažem da planiram napisati osvrt o svom posjetu Zagrebu i našem prijateljstvu za blog. Rekla je da će naše prijateljstvo biti završeno ako budem objavila ono nešto što je dugo vremena od mene skrivala.

Obećala sam joj da neću. Zaklela sam se u to. Nije mi vjerovala.

Kasnije mi je dala papir na kojemu je navela sve što smije biti objavljeno u osvrtu i sve što ne smije. Novinari znaju biti lešinari, rekla je. Složila sam se i potpisala.

Doviđenja, Zagrebe, do nekog sljedećeg puta.

U nedjelju ujutro malo sam duže odspavala. Rekla mi je da su je roditelji pitali zašto sam tako spora. Odgovorila im je da sam iz Slavonije i da su kod nas navike drugačije. Na njima je bio izbor hoće li me prihvatiti takvu kakva jesam ili neće, kazala je.

Spakirala sam svoje stvari, pozdravila se s njima i otišla s njom ponovno na autobus. Ona, osim kuće u Velikoj Gorici, ima stan u Zagrebu koji su iznajmili dvjema studenticama. Nenajavljeno smo ušle u stan i ostavile moje stvari tamo. Imala sam poslijepodne vlak za Osijek pa se nisam htjela mučiti s ponovnim odlaskom do Velike Gorice po njih.

Doviđenja, Zagrebe, do nekog sljedećeg puta.

Nakon napola odslušane mise u Zagrebačkoj katedrali, otišle smo do željezničkog kolodvora da mi žena na šalteru popuni kupon. Rekla je da moram platiti rezervaciju, na što sam joj odgovorila da ne moram jer imam besplatan kupon i režijsku kartu. Ako ne želim sada platiti rezervaciju, platit ću ju u vlaku, odvratila je i nasmijala mi se u lice. U redu, nasmijala sam se i ja njoj.

Sjela sam s prijateljicom koju nisam dugo vidjela u restoran čije ime nisam zapamtila, a nije mi ni bilo do toga da ga upamtim. Rekla je da ovaj puta ja častim. Ona je sinoć platila karte za predstavu i karte za muzej pa sam ja trebala častiti ručkom, red je. Naručile smo pizzu capricossu i dvije mineralne.

Ne moraš popiti mineralnu do kraja, rekla je kad smo završile s jelom, navlačeći jaknu. Platila sam je pa ću je i popiti, odgovorila sam.

Sjedile smo još deset minuta u restoranu dok je nisam popila.

Doviđenja, Zagrebe, do nekog sljedećeg puta.

Žurila je, stalno je negdje žurila. Ja sam žurila s njom jer je bila prijateljica koju nisam dugo vidjela i htjela je da obiđemo što više toga u što kraćem vremenskom roku. Većinu toga nismo ni uspjele posjetiti. To sam pripisala zagrebačkom mentalitetu, a ne njoj kao osobi.

Interkulturalnost, pao mi je na pamet taj pojam s faksa dok smo hodale zagrebačkim ulicama. U osvrtu ću prikazati našu interkulturalnost.

Umorila sam se pa smo otišle do njezinog stana na Črnomercu. Rekla sam joj da se osjećam loše zbog toga što mi je skrivala nešto što je dugo vremena od mene skrivala.

I zbog toga što više ne želim da mi bude prijateljica koju nisam dugo vidjela.

I zbog toga što sam počela primjećivati da se nešto u našem prijateljstvu promijenilo, ali ne znam što.

Možemo idući put prespavati u stanu, ako će ti tako biti lakše, bio je njezin odgovor. Dodala je i da ćemo podijeliti troškove režija. Nisam pristala na to jer ne promatram prijateljstvo i drage osobe koje mi dođu u posjet kroz novac.

Doviđenja, Zagrebe, do nekog sljedećeg puta.

Prije nego što sam joj rekla doviđenja, otpratila me do vlaka pola sata ranije nego što je trebao krenuti i letimično zagrlila. Na pitanje hoće li biti sa mnom još malo u vlaku, odgovorila je da mora ići. Nećemo se opet vidjeti pola godine, a možda i nikada više.

Doviđenja, Zagrebe, do nekog sljedećeg puta.

Ali, samo da ti još ovo kažem, rekla sam joj preko telefona kada me nazvala da mi poželi sretan put. Rekla je da žuri na autobus.

Na putu za Osijek pisala sam o boli. Preko puta mene sjedila su dvojica tinejdžera, a pokraj mene još jedan tinejdžer i djevojka moje dobi. Cijeli smo put proveli u tišini, ne uključujući moj telefonski razgovor s Filipom o umjetnosti i mojim budućim planovima. Nisam morala platiti rezervaciju.

Doviđenja, Zagrebe, do nekog sljedećeg puta.

Ako će ga uopće u skorije vrijeme biti.