Tražeći put do kuće, našla se ispred tunela. U gradu za koji je mislila da joj je poznat, nakon druženja s prijateljima koje je smatrala pravima, nakon proslave rođendana osobe koja joj je uništila život.

Imala je izbor – ostati ovdje gdje je sada ili zakoračiti u tunel. Razmislivši, došla je do zaključka da bi ipak trebala pokušati proći kroz njega. Prvo što je ugledala ušavši u tunel, bio je mrkli mrak. Uplašila se. Ne samo mraka, nego i samog tunela. Činio se tako nepoznatim. Nije znala što se krije iza njega. Nije znala što je u njemu.

Tunel je bio dug i mračan. Hodajući njime, gotovo ništa nije ni vidjela. Tek bi na trenutke uočila svoju sjenu, obasjanu blagom svjetlošću za koju nije znala odakle dolazi, kako zbunjeno hoda. Kao da traži samu sebe.

Tunel je izgledao kao da nema kraja. Negdje ipak mora postojati, pomislila je.

Zanimalo ju je što se nalazi dublje u tunelu i, unatoč strahu, nastavila je dalje.

Ubrzo je mogla pronaći svakakve stvari. Čak bi se usudila reći, pomalo i neobične. Novci. Skupi automobili. Lagodan život. Različiti dečki. I osobe. Želja da se svidi svima, a najmanje samoj sebi. Pravi prijatelji. Poznanici. Izdajnici. Bivša najbolja prijateljica. Bivši. Osobe koje su je izrugivale u osnovnoj i srednjoj školi. Osobe kojima je prodala dušu, tijelo i sve svoje. Ili je barem mislila da je njezino.

Roditelji koji su je napustili. Fakultet koji je upisala. Svoje najispravnije i najneispravnije odluke.

U tunelu se nalazio njezin život.

Shvativši to, još se više uplašila i potrčala natrag prema izlazu, odakle je i krenula. Nije joj se svidjelo to što vidi. Zapravo, nije bila spremna suočiti se s vlastitim ja. Poželjela se vratiti u svoju sigurnu zonu. Na proslavu rođendana osobe koja joj je uništila život. Navodno poznatom gradu, ulicama i navodno dragim licima. Tako pogrešno stečenim prijateljstvima.

No, gdje bi ju to odvelo? Je li to zaista bilo ono što je željela?

Ušavši u tunel koji joj je očito nudio sve osim sigurnosti, barem se kretala prema nečemu, iako nije bila sigurna što je to točno. U jednom je trenutku shvatila da joj je tako svejedno. U drugom da joj je dosta.

I nastavila je dalje.

Susrela je mnoge ljude na svom putu. Neke koji su je duboko povrijedili. Neke koje je duboko povrijedila. Osobe koje su joj govorile da neće uspjeti i da je bolje da se vrati. Njima u inat, ali onaj pozitivni, koračala je još brže i odlučnije.

Odjednom, ugledala je blagu svjetlost u daljini. Pomislila je da je napokon na kraju tunela, ali svjetlost se ugasila kao plamen svijeće kada puhneš u njega. Nestala je u sekundi i tunelom je ponovno prevladao mrak. I njezin stari život. Glasovi ljudi koji su je upozoravali da pobjegne bili su sve jači. Srećom, nije ih poslušala.

U idućem je trenutku više nitko i ništa nisu mogli zaustaviti. Htjela je ponovno vidjeti svjetlost jer je, negdje u dubini sebe, osjećala da se na kraju tunela ona zaista i nalazi.

Pogledavši u novce i automobile, shvatila je da ih više ne treba. Ne u onolikoj mjeri. Lagodan je život odlučila odbaciti jer se vrijednost krije u težini. Želju da se svidi svima preusmjerila je u rad na tome da se svidi samoj sebi. Prišli su joj pravi prijatelji – odlučila im je biti i ostati prava prijateljica. Prišli su joj poznanici – odlučila je s njima ostati poznanica. Izdajnicima je poželjela sretan put. Bez mržnje, ali s ljubavlju prema sebi.

Bivšoj najboljoj prijateljici rekla je da joj prestane prodavati lažne priče. Bivšem da se gubi iz njezina života.

Prišle su joj osobe koje su je izrugivale u osnovnoj i srednjoj školi. Uputila im je osmijeh.

Prišli su joj roditelji. Uputila im je oprost.

I nastavila dalje.

Usmjerila se na sve ono dobro u životu što je postigla i što želi postići. Na svoj fakultet, želje i snove koje sniva. I koje će, po izlasku iz tunela, ostvariti.

U daljini je ugledala križ. Križ spasa. Na prvu joj se učinio tako dalekim te je, ovoga puta ne vrativši se na početak, odlučila samo predahnuti. Odjednom, više nije znala kako krenuti dalje. Vidjela je rješenje, ali činilo joj se nedostižnim. Postala je nesigurna u samu sebe. Predala se.

Pustila je da je zamalo pregazi i vlak koji je prošao tunelom, i ljudi da je zgaze svojim prljavim cipelama, uguše smradom i utišaju glasovima. Udarali su je, pokušavajući je slomiti. Gurali su je prema početku, govoreći da joj nije mjesto u ovom tunelu. Da je slaba. Da se treba bojati. Da ni ne zaslužuje izaći iz ovog tunela, nego ostati u paklu svog sumornog života.

I zaista, učinilo joj se da je prijeći tunel pun mraka i kojekakvih spodoba pomalo suludo. Ta, tko bi još išao u smrt?

Ali, zaboravila je da bi ju upravo to učinilo živom.

Ustala je i nastavila dalje. Posrtala je, ali i podizala se. Glasovi su se pomalo stišavali, udaljavajući se svakim njezinim korakom. Išli su prema onoj drugoj strani na kojoj se do maloprije nalazila ona. Na proslavu rođendana osobe koja joj je uništila život. Svom dobro poznatom gradu, ulicama i dragim licima. Svojim glumljenim prijateljstvima.

Tamo im je i mjesto.

Kada god je poželjela poći za njima, nešto ju je vuklo naprijed. Počela je osjećati ruke anđela koje je preuzimaju i vode. Njome je vladala znatiželja, ili pak njezina želja za borbenošću, nije sigurna. Nešto je od toga bilo. Smatra da je na koncu ipak prevladala upornost.

Bila je spremna na to da taj tunel mora prijeći, prije ili kasnije. I da je to jedini put koji mora slijediti. Na kraju tunela nalazila se svjetlost. To više nije osjećala – sada je znala.

Našla se na izlazu, spremna započeti novi život. U okruženju koje joj je bilo tako prokleto nepoznato, a tako novo, neiskvareno i ispravno. U okruženju u kojemu se nalazila sigurnost koju možeš osjetiti samo onda kada izađeš iz svoje sigurne zone. Sigurnost koja je uistinu sigurna.

Kada se bude pojavio sljedeći tunel, s lakoćom će ga prijeći. Možda i s pokojom teškoćom, ali znat će da je svakim padom bliže cilju.

Stigla je kući.