Jednog predivnog proljetnog jutra, točnije 21. travnja 2016. godine, dva autobusa kreću iz Osijeka. U jednom se autobusu nalaze gimnazijalci, a u drugom kozmetičarke i mi ekolozi. Nakon otprilike deset minuta vožnje prolazimo kraj table na kojoj piše da do Zagreba ima 260 kilometara. Zatvorim oči, duboko udahnem i pripremim se na dugu vožnju do hrvatskog New Yorka.

Na putu do Zagreba nije nam nimalo dosadno. Tijekom cijelog putovanja družimo se sa suncem koje veselo prodire kroz prozore i obasjava zelene stolice na kojima sjedimo. Također, sunce je odmah odigralo veliku ulogu i u našem raspoloženju, jer nas je već svojim ranojutarnjim zrakama potaknulo na osmijeh i ugodan razgovor.

Jutros smo mi ekolozi posebno razigrani. Jedna djevojka iz mog razreda, Petra, stalno pjeva na glazbu koja se nekima sviđa, a nekima baš i ne. No, možemo reći da svakako vlada vesela atmosfera. Kroz prozor cijelo vrijeme možemo vidjeti prostranstvo osunčanog pejzaža – šumu, njive i oranice.

Nakon četverosatne vožnje stižemo u Zagreb. Onaj blagi pejzaž odjednom grubo zamjenjuju tvornice i trgovine ogromnih razmjera. Gomila ljudi u žurbi hoda gradom. Ljudi prelaze cestu gotovo ni ne obraćajući pažnju na svjetlo koje semafor pokazuje. Posvuda se nalaze veliki plavi tramvaji za koje se čini da odlaze u sve moguće smjerove, a zapravo putuju različitim zonama Zagreba. Osjećam se kao da nisam u Hrvatskoj, kao i svaki puta kada posjećujem Zagreb. Sve postaje užurbanije.

Unatoč tomu, Zagreb me svaki puta oduševi. Iako ovdje očito nema niti jedne trgovine koja je manje širine i visine od jednoga kilometra (bar tako pomislim na prvu!), grad je bogat zelenilom i parkovima kraj kojih prolazimo. U jednom trenutku prolazimo kraj nekakvog natpisa nevezanog za nas, ali na njemu piše: Ekipa je stigla. Naši autobusi spremno voze ekipu profesora i učenika prema Botaničkom vrtu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta.

Ulazeći u Botanički vrt zapravo ulazimo u veliko bogatstvo flore smještene u samom centru Zagreba. Za taj vrt možemo reći da je samo srce Zagreba. Nije baš posebno velik i okružen je bukom i prometom, ali po meni je baš to njegova posebnost. U njemu imamo prilike upoznati se s biljkama za čija neobična imena nikada nismo ni čuli, kao što su uspravna stoklasa i lukasta kozja brada. Tu su i poznate biljke poput tulipana u predivnim različitim bojama, maćuhica, velebitske degenije (poznatog endema), jele, smreke… A susrećemo se i s kornjačama koje obitavaju kraj malog umjetnog jezera i pčelama koje ne proizvode med, već samo žive u svojoj kućici od trske.

Botanički vrt definitivno je čarobno mjesto koje sa sobom nosi čarobne doživljaje. Na njegovo je razgledavanje došla i naša bivša razrednica, koja je ujedno bila profesorica nekim od ostalih razreda, pa smo svi radosni što je vidimo.

Nakon razgledavanja imamo oko dva sata slobodnog vremena da prošećemo gradom i nešto pojedemo. Moji razredni kolege ekolozi i ja sve vrijeme šetamo Ilicom, tražeći neki dobar restoran da nešto prigrizemo. Stalno raspravljamo i hvata nas panika da nećemo stići, pa zato ja jednostavno vadim sendvič iz torbe i sama odlazim do našeg idućeg odredišta, Muzeja iluzija, koji je također smješten u Ilici.

S obzirom na to da dugo vremena čekam da dođe ostala ekipa kako bismo mogli krenuti u obilazak Muzeja, pogled mi luta na jednu od najdužih ulica Zagreba. Trgovine su smještene jedna do druge i privlače te da uđeš u njih i nešto kupiš. Od sve galame, strke i panike, moji razredni kolege ekolozi na kraju su kupili nešto u Mlinaru. Uvijek posebno razigrani.

Ubrzo stiže ostala ekipa i krećemo u obilazak Muzeja iluzija. Muzej je bogat optičkim iluzijama koje nas u isto vrijeme zbunjuju i zabavljaju. Posebno nas zabavlja soba u koju kad uđeš, odmah ti se zavrti u glavi. Naime, soba je izobličena, pa kad netko stane s jedne strane čini se da je puno veći od osobe koja stoji s druge strane.

Također, imamo priliku vidjeti mnoštvo slika na kojima su prikazane optičke iluzije. Neki primjeri su: slika starca i mlade djevojke (kad je obrneš, dobiješ istu tu sliku), slika starca (ili pak čovjeka na konju?!), iluzija koja pretvara polovicu lica osobe u sliku njegova profila itd. Ipak, najbolje od svega bila je glava na pladnju – vidiš nečiju glavu na tanjuru, a ostatak tijela je skriven. Definitivno najbolja iluzija!

Nakon dobre zabave u Muzeju iluzija, imamo još malo slobodnog vremena prije nego krenemo za Osijek. Nama ekolozima želja je otići na kavu u Kavu Tavu, gdje smo trebali otići još onda kada smo šetali Ilicom. U zagrebačkom duhu prošvercali smo se u tramvaju i sada u žurbi stižemo do svog, u ovim trenutcima omiljenog restorana. Trud se uvijek isplati, pa se nagrađujemo blues chinkicama – malim palačinkama s nutellom i jagodama (nije da ih reklamiram, ali stvarno su odlične). I naravno, kasnimo na autobus. Svi nas čekaju, profesorica Dundović nas zove, a mi još jedemo posljednje zalogaje. Uvijek posebno razigrani.

No, hajdemo sada ozbiljno. Vrijeme je da krenemo. Moramo naći Mažuranićev trg, što će biti teška misija s obzirom na to da nam svatko koga pitamo drugačije objašnjava kako da stignemo do njega. Idite lijevo, pa ravno, pa zatim desno. Možete i tramvajem. Ne, bolje idite pješke, brže je. Treba vam pet minuta. Treba vam pola sata. Eh, ti Zagrepčani.

Sve u svemu, nekako smo stigli. Istina je da su se mnogi ljutili na nas, ali ljutnja ih je brzo prošla. Veseljem, ugodnim razgovorom i gledanjem fotografija s izleta stvorili smo još jednu neizbrisivu uspomenu u srcima, ali i novo iskustvo. Petra je opet pjevala svoje pjesme, ovoga puta još i veselije. Kada smo se s večernjim zrakama sunca približili Slavoniji i svome Osijeku, znali smo da tamo pripadamo.