Predzadnji je dan našega petodnevnog putovanja. Nebo je prepuno oblaka koji se lijeno vuku po nebu, kao što je i autobus pun nas mladih uspavanih ekologa. U pozadini svira neka živahna glazba, ali druge to ne ometa u njihovom spavanju. Ni mene glazba ne sprječava da na trenutak zatvorim oči i prisjetim se cijelog ovog zanimljivog putovanja. Koliko smo toga već obišli u samo nekoliko dana… A more nas je pratilo.

More nije bilo uz nas jedino kad smo prvi dan, u subotu, šetali Park-šumom Jankovac i Parkom prirode Papuk. Bilo je kilometrima udaljeno od nas, ali nismo skrivali uzbuđenje što ćemo ga vidjeti.

Međutim, i na Papuku je bilo predivno. Uz sunce koje nam se toplo smiješilo promatrali smo bogatstvo biljnih vrsta poput bukve, smreke, mahovine i još brojnih drugih. Uživali smo u čistom i svježem zraku. Iako je bilo dosta strmo i sklisko, žrtvovali smo svoje noge da bismo se popeli do predivnog slapa Skakavac. Taj je prizor zaista vrijedilo vidjeti. To bogatstvo prirode teško je pretočiti u riječi.

Nakon toga, stručni vodič ispričao nam je zanimljivu geološku priču Park-šume Jankovac čiji se geološki stup zapravo razvija već 400 milijuna godina. Uz predavanje o grofu Jankoviću prošetali smo njegovom stazom i posjetili njegov sarkofag. Tijekom vožnje autobusom do Crikvenice, do hotela Kaštel u kojem smo noćili dva dana, slušali smo zanimljivo povijesno vodičevo predavanje (kako za koga!) u kojemu smo mogli mnogo toga naučiti, npr. kako je zapravo nastalo ime Milka čokolade. Oduševila sam se vodičevim širokim spektrom znanja. Toliko se trudio da nam ga prenese na što zanimljiviji i nama prihvatljivi način. Čak nam je ispričao jedan vic kojega ćemo se svi još dugo sjećati, a ide ovako: Zašto je tele tužno? Zato što mu je mama krava!

Unatoč tomu, učenike je više zabavljala pjesma i svirka profesora koji nas je svojom gitarom i simpatičnim pristupom zabavljao gotovo cijelim putem do Crikvenice.

Kada smo ušli u Crikvenicu, prvo što me oduševilo prostranstvo je našeg Jadranskog mora. Osjećala sam se kao da sam došla kući. More nas je pratilo sve vrijeme dok nismo stigli autobusom do hotela s tri zvjezdice, Kaštela. Hotel je bio smješten odmah uz plažu, a do njega se nalazila crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije. Priča se da je tamo prije bio samostan koji su zapravo preuredili u hotel.

Raznovrsna večera bila je odlična. Tu su bile razne vrste hrane – špagete, mlinci, povrće, ćevapi, deserti… Svatko je mogao jesti što je htio i koliko je htio.

Sobe su bile dvokrevetne i trokrevetne. Naša je soba imala pogled na more, što me oduševilo. Čak me i u sobi more pratilo. Sobe su bile lijepo uređene, a u kupaonici se nalazila velika kada. Odmah čim smo se smjestili u sobu nakon večere, došlo mi je da legnem u krevet i dobro se naspavam, što sam i učinila. Moji razredni kolege ekolozi za to su vrijeme išli jedni drugima u sobe i konzumirali ono što ne bi trebali.

Ujutro smo svi bili, naravno, premoreni. Spavali smo cijelim putem do Risnjaka i zasigurno propustili divne poglede iz busa na prirodu, a i ponovno vodičevo predavanje. Ali, more nas je bez obzira na to i dalje pratilo.

Mislim da ne postoje dovoljne riječi kojima bih opisala Nacionalni park Risnjak. Predivan prirodni raspored drveća i njegove vjetroizvale najviše su me se dojmile, a taj mir koji osjetiš ne možeš platiti jednom običnom ulaznicom. To vrijedi mnogo više. To može samo priroda.

Šetali smo poučnom stazom Leska gdje nam je stručni vodič ispričao kako je Risnjak zapravo nastao jer su ljudi uočili skup biljnih i životinjskih vrsta na jednom mjestu. Park je dobio ime, naravno, po svom omiljenom stanovniku risu. Vodič nam je ujedno kroz ugodnu šetnju opisao karakteristike te životinje. Također, saznali smo da u Risnjaku obitava otprilike 114 vrsta ptica.

Nakon Risnjaka obišli smo Park-šumu Golubinjak u kojoj smo imali prilike vidjeti špilju Lokvarku. Bilo je strmo i dosta opasno pa je nekoliko učenika brzo odustalo od penjanja, a mnogi su i padali. Ja sam otišla na sok u obližnji restoran koji je gledao na samu Park-šumu i divila se čudima Božjeg stvaranja, prirodi.

Kasnije smo doputovali i do zanimljive špilje Vrelo. U špilji je bilo tako hladno da, kada smo izašli, mislili smo da je netko upalio žestoko grijanje u krugu od pedeset metara. Ta je špilja bila jedna od zanimljivijih doživljaja jer je jedna od najvećih dokaza kako priroda doslovno ima „prste” kojima stvara sve oko nas.

Vratili smo se u hotel relativno rano, dok nas je more pratilo, a oblaci su skrivali posljednje zrake sunca. Stigla sam otići na večernju svetu misu u crkvu do nas. Velika je razlika između Slavonaca i Dalmatinaca. Dalmatinci imaju „ono nešto”, tu neku toplinu i ljubaznost u sebi koja bi svakoga privukla.

Večera je bila ista kao prethodnog dana, ako ne i bolja. Nakon večere mogli smo ići gdje god želimo. Odlučila sam prošetati Crikvenicom. Na plaži se održavao koncert dalmatinskog pjevača Lukyja, na kojemu sam malo ostala. Prošetala sam i samom plažom. Pod mjesečinom, more je izgledalo poput velikog crnog prostranstva kojemu nema kraja.

I bilo je tu. Pratilo me.

Odjednom sam uočila neke šarene točkice koje su vladale nebom poput vatrometa. Nije mi bilo jasno što je to. Otišla sam s razrednim kolegama ekolozima do mjesta odakle je dolazio izvor svjetlosti i vidjela jedan od najljepših prizora na svijetu – ljudi su u vis puštali lampione u papiru koji su svijetlili nebom i izgledali poput malih bisera.

Kada smo se vratili s pića, bili smo jako umorni pa smo ubrzo zaspali.

Rano ujutro trećega dana nakon doručka shvatili smo da neće sve biti tako jednostavno kako se čini. Pljuštala je kiša, a mi smo trebali ići u Paklenicu. Spremili smo stvari, navukli kabanice, odjavili se iz hotela i krenuli prema autobusnom kolodvoru. Unatoč tomu što sam imala šest slojeva odjeće na sebi, osjećala sam se kao da sam pokisla do kože.

Smjestili smo se u autobus i krenuli do Nacionalnog parka Paklenica. S desne strane pratilo nas je more, a s lijeve smo imali prilike vidjeti prekrasan krš, stijene i šumu. A tek kad smo došli na odredište… Nismo se obazirali ni na kišu koja je padala sve jače, ni na oblačno vrijeme, već na savršeno formirane obronke krša koji čine Paklenicu. Penjali smo se po kamenju, ali jedva. Kamenje je bilo sklisko i mnogima je trebala pomoć, pogotovo pri silaženju. Ali vrijedilo je vidjeti sve te divne prirodne ljepote i osjetiti svježi zrak koji nam je iznova davao vjetar u leđa da bismo se uspješno popeli. Bila je vrijedna ta žrtva.

Jedva smo dočekali da uđemo u bus, raskomotimo se, osušimo i nešto stavimo u kljun. Čekao nas je put do Primoštena, do hotela Zora s četiri zvjezdice. Cijelim putem nas je, kao i uvijek, pratilo more, a i vodičevo predavanje. Vodič je lijepo povezao biologiju i povijest i stvarno, svaka mu čast na tolikom znanju, ali nama je bilo zanimljivije spavanje, slušanje glazbe i razgovor. Kad nismo spavali, bilo je jako veselo – pjevalo se, pričalo i smijalo. U takvoj smo atmosferi stigli do hotela gdje smo morali pričekati da nas prozovu kako bismo se mogli smjestiti u sobe.

Ovog su puta sobe dvokrevetne, ali ništa manje lijepe od onih u Crikvenici. Sve imaju pogled na more zato što je cijeli hotel okružen morem, a naša soba ima i balkon. Također, imamo veliku kadu kao i u prošlom hotelu. Hrana je gotovo ista kao u Crikvenici, a možda još i bolja s obzirom na to da imamo veći izbor deserta i voća.

No, sad se trenutno nalazim u busu čiji nas put vodi u Nacionalni park Krka. Otvaram snene oči i gledam u more. Nebo je prepuno oblaka koji se lijeno vuku po nebu, kao što je i autobus pun nas mladih uspavanih ekologa. Kiša lagano pada; nije toliko jaka kao prethodnog dana.

Stižemo u Nacionalni park Krka i šećemo do Roških slapova. Svakim korakom njihov je tok glasniji. Gledam ih. Predivni su. Čudo prirode.

Šetamo drvenom pješačkom edukativnom stazom (sva sreća da nema toliko penjanja!) koja je malo skliska od kiše, ali ni ne obraćam pažnju na to s obzirom na to da je oko mene cijelo bogatstvo flore i faune rijeke Krke. Rijeka Krka sa sedam sedrenih slapova prirodni je krški fenomen i šlag na torti u cijeloj ovoj priči. No, ta torta još nije gotova. Još nedostaje ona slatka višnjica na kraju, a to su Plitvice kojima se beskrajno radujem.

Nakon predivnog Nacionalnog parka Krka imamo, kao i proteklih dana, malo vremena za odmor i jelo prije nego krenemo. Svih sam dana za ručak jela tune i paštete i tako „preživljavala”, pa se u busu uvijek osjetio snažan miris ribe. Drugima nije bilo jasno odakle dolazi jer sam se trudila jesti neprimjetno.

Vozimo se do Šibenika, a more nas sve vrijeme prati kao naš vjerni suputnik. Stižemo do grada. Na prvu mi se čini da je dosta star i istrošen, ali ništa manje lijep. Upravo je to njegova posebnost. Uz malo oblaka i vjetra vrijeme je relativno dobro i pogodno za šetnju. Malo je i hladno, pa brzo šećem gradom sa svojom grupom ekologa do katedrale svetog Jakova. Katedrala izvana izgleda predivno, ali iznutra ima nekih stvari koje je potrebno obnoviti. Unatoč tome fasciniraju me njezini zanimljivi stilovi gradnje – prvi gotički, drugi mješoviti gotičko-renesansni i treći renesansni.

Ulazimo i u malu krstionicu. Strop je ukrašen ručno izrađenim čarobnim bijelim anđelima. Teško je povjerovati u to da je to tada napravila ljudska ruka, a danas uz pomoć sve moguće tehnologije ne možemo napraviti nešto takvo.

Nastavljamo se penjati stepenicama Tvrđave svetog Mihovila. Priča se da najviše stepenica u Hrvatskoj ima upravo u gradu Šibeniku. Teško je jer smo već dosta iscrpljeni, ali podnosimo i ovu žrtvu. Zastajemo da pregledamo izvana benediktinski samostan sv. Luce i čujemo nekoliko riječi vodiča o njemu. Također, prolazimo kraj samostanskog vrta sv. Lovre i groblja svete Ane koje uopće ne izgleda kao groblja na koje smo navikli. Grobovi su puno jednostavniji i manji te ih je jako malo.

Silazimo. Sada svatko na nekih dva sata može prošetati Šibenikom i malo ga razgledati. Prvo što sam ja odlučila učiniti je prošetati šibenskom rivom, što mi je oduvijek bila želja. I što da kažem? Jedinstven osjećaj! Nebo je blago oblačno, morem vladaju labudovi, riva je puna golubova i nasmiješenih ljudi sa psima, a ja sam najbliže svome moru koje me prati. Presretna sam.

Osjetivši slabost i glad, jedva se odvajam od mora da nešto prigrizem. Odlazim u obližnji restoran Zora (tako nam se i hotel zove!) i naručujem pizzu i cedevitu. Zaposlenici su jako ljubazni, a ni pizza nije loša. Sir je jako sočan i hrskav. Baš mi je dobro sjela. Neki pas me stalno gleda. Mislim da je gladan, ali tu mu ja više ne mogu pomoći. Razmišljam da odem platiti, ali bojim se da će cijena hrane biti previsoka s obzirom na to da sam na moru gdje je sve skuplje. Ipak nisam puno platila. Vraćam se na rivu blizu svoga mora, sjedam na zelenu klupu i hranim golubove preostalim grickalicama. Stvarno volim prirodu.

Krećemo natrag u hotel Zora gdje će navečer biti tulum s učenicima i profesorima. Vjerujem da će biti zabavno.

I bilo je – plesali smo i pjevali do dugo u noć. Bilo je pozitivno čudno biti s profesorima na tulumu. Ranije to nisam mogla ni zamisliti. Bili su posve opušteni i plesali su s nama, kao da su i oni učenici. Svi smo izgledali mladenački veselo i zaigrano, poput djece. Snimili smo i video kako pjevamo pjesmu Prljavog Kazališta ,,Previše suza u mom pivu” i poslali ga svojoj bivšoj razrednici. Na trenutak me ponijela tuga kad sam je se sjetila. Trenutke s njom nikada nećemo moći zaboraviti.

Nakon tuluma svi smo bili premoreni i odmah smo pozaspali.

Zadnji smo dan ujutro krenuli prema Plitvicama. U autobusu nikad nije bilo tiše – doslovno svi su spavali. Vrijeme je u početku bilo dobro, ali kasnije je počela pljuštati kiša i puhati jak vjetar. Na stajalištu smo morali trčati do toaleta da nas vjetar ne bi odnio. Profesori su nas upozorili da se ne uplašimo ako se bus tijekom vožnje bude malo ljuljao, već da to doživimo kao dozu adrenalina. Meni nije bilo baš do adrenalina u tom trenutku. Kiša je sve jače padala i vjetar je nosio sve pred sobom. Moglo se vidjeti kako se grane snažno ljuljaju pod utjecajem vjetra, a naše more koje nas je pratilo bilo je puno pjene, kao dokaz koliko je snaga vjetra zapravo jaka. Čak su na nekoliko minuta počele padati i blage snježne pahuljice. Bilo je gadno, strašno i uzbudljivo u isto vrijeme, ali preživjeli smo i sretno stigli do Plitvičkih jezera.

Plitvice su trebale biti, kao što sam već ranije napomenula, višnjica na torti. I bile su, ali nažalost ona trula. Sve je bilo pokriveno snijegom koji je još i gusto padao, a staza kojom smo hodali bila je strma, skliska i puna blata. Vani je bilo nezamislivo hladno pa je malo ako kažem da smo se smrznuli poput sardina. Unatoč tome pogled na slapove bio je nezamjenjiv. Kada sam ih pogledala, shvatila sam da se isplatilo i istrošiti svaki mišić u nogama i smrzavati i vjerojatno dobiti ozbiljnu upalu pluća idući dan da bi to vidio. Kako je rekla profesorica Dundović: Ovo je krvava žrtva, ali mi smo hrabri optimisti.

Taj naš optimizam isplatio se jer smo imali priliku voziti se električnim brodom i vidjeti ljepote najstarijeg nacionalnog parka u Hrvatskoj, pa makar bio i pod snijegom. Osjećala sam se kao u raju na Zemlji, umotanom u čistu bijelu haljinu.

Umorni, iscrpljeni, puni bolova, ali iznimno sretni i ispunjeni krenuli smo prema Osijeku.

Najvažnije što sam naučila na ovom putovanju nisu povijesne priče o nacionalnim parkovima, niti koliko je koštalo pivo u Crikvenici (ali moram priznati da i nije bilo tako jeftino), već sljedeće: obala ne bi mogla postojati bez mora, kao što ni svijet ne bi mogao postojati bez prirode. Čudnovata je ta priroda, a more je nadopunjava. More me pratilo i na putu za Osijek, i to u najvažnijem mjestu koje nije ni Primošten ni Crikvenica, a to je – moje srce.